Uspješna premijera filma "Za one koji ne mogu da govore"


Nešto prije večernje projekcije, održane su i dvije za novinare, nakon čega je upriličena i konferencija za medije, gdje su se novinari mogli bolje upoznati sa filmom i njegovim stvaranjem.

Problemi sa snimanjem 

- Željela sam napraviti film koji će se baviti Bosnom i Hercegovinom 20 godina poslije rata. Željela sam uraditi nešto što će govoriti o situaciji i osjećanjima 20 godina poslije. Kad sam vidjela Kymin teatarski performans, rekla sam: Ovo je to što želim reći. Tako da sam je pitala da snimimo film, rekla je Žbanić pred okupljenim novinarima.
Film na neki način graniči sa dokumentarnim filmom, ali i fikcijom. Riječ je o stvarnim ljudima i događajima. U Višegradu je 1992. ubijeno 1.785 ljudi, 200 žena je silovano u hotelu Vilina vlas, koji zaista postoji. Međutim, mi smo htjeli pokazati šta danas ljudi mogu uraditi kad otkriju takve slučajeve, objasnila je Žbanić.

Najveći problem tokom snimanja filma bilo je - snimanje filma. Naime, tokom boravka u Višegradu, ekipa je morala kriti da snima film, pogotovo o temi koju tamošnji žitelji tako vješto skrivaju od javnosti i turista.

- Nismo govorili ljudima o čemu snimamo. Znali smo da neće biti lako otići u Višegrad i snimati tamo, ljudi su nam savjetovali da to ne radimo. Zoran se pretvarao da je srbijanski režiser koji snima svoj film, kazao je Nikola Solomun, jedan od autora scenarija, koji je jedini, zahvaljujući srpskom imenu, mogao istraživati temu kod građana Višegrada.

- Neki od njih su mi rekli: "Ti znaš šta je Lukić (Milan, ratni zločinac, op.a) radio". Bilo mi je važno da vidim da su neki od tih ljudi svjesni i da nisu zaboravili šta se dogodilo pred njihovim očima, objasnio je Lukić.

Ćutanje i poricanje 

Kym Vercoe, koja je na svojoj koži doživjela ignorantski odnos građana Višegrada o zločinima koji se dešavali u ovom gradu tokom agresije, rekla je da ekipa ni u jednom trenutku nije razmišljala o opciji da film snimaju u nekom drugom gradu.

- To je mali grad, u kojem smo svima otkrili samo prvi dio priče, da je u filmu riječ o australskoj turistkinji koja dolazi u Višegrad nakon što je zainteresuje djelo Ive Andrića. U potpunosti vjerujem da tamo postoji kult tišine. Bili smo veoma nervozni tokom snimanja, rekla je novinarima Vercoe dodajući:

- Imam osjećaj da je tamo sve ne samo zataškano, već skoro zaboravljeno. Ćutanje, potiskivanje i poricanje dešavanja iz skore prošlosti su tako snažna. Ipak, bilo je zanimljivo što prilikom snimanja nismo smjeli izgovarati Jasmilino ime, to su nam savjetovali jer je to muslimansko ime i ona je poznata ličnost u Bosni.

Iako je tema filma očito nepoželjna u dijelu BiH u kojem se nalazi Višegrad, autori ne misle odustati od namjere da ga prikažu i tamo.

- Znamo da ova priča u Višegradu nije dobrodošla, ali mi ćemo je pokušati tamo prikazati. Želimo je prikazati u Banjoj Luci, ali čekamo odgovor kinodistributera, s obzirom da prikazivanje mog prethodnog filma tamo nije bilo dozvoljeno. Ako i ne mognemo prikazati film u kinima, pokušat ćemo sa alternativnim mjestima jer želimo da pozovemo mlade ljude da o njemu diskutuju. Za bh. narod je jako važno da drugi vide njihov bol i ono o čemu oni ne mogu govoriti, kazala je rediteljica filma.

 oslobodjenje.ba

Post a Comment

Noviji Stariji