Najbolji ukras žene

Poučna priča

Čednost i poštenje su najbolji ukras žene

Spominje se da je neki kralj izašao na vrh svoga dvorca da se u miru odmori od svakodnevnih obaveza i poslova. Razgledajući uokolo, na balkonu kuće koja je bila nasuprot njegovom dvorcu, ugledao je ženu čija ga je ljepota na prvi pogled zadivila. Nakon što se odmorio, izašao je iz dvorca i pitao jednog od komšija te žene, da li je ona udata i ako jeste čija je supruga. Rečeno mu je da je to supruga jednog od ljudi koji rade u kraljevskoj poslugi, koji se zvao Fejruz.

Opsjednut ljepotom te žene, kralj je odlučio da je osvoji. S tim ciljem pozvao je on Fejruza i naredio mu da hitno odnese kraljevo pismo namjesniku jedne pokrajine i da se vrati sa odgovorom. Fejruz se s pismom vratio kući i kad je krenuo na spavanje stavio ga je pod glavu. Čim je svanulo on se oprostio sa suprugom i krenuo na put i ne sluteći šta se iza svega toga krije.

Kada se kralj uvjerio da je Fejruz otišao, on se neopaženo obreo pred vratima njegove kuće i pokucao na vrata. Pošto se na upit Fejruzove supruge predstavio ka kralj, ona je požurila da mu otvori vrata.

Kada je sjeo, upitala ga je: ''Šta je to kralja dovelo u moju kuću?'' Kralj je odgovorio: ''Došao sam u posjetu.'' Na to je žena kazala: ''Molim Boga da me zaštiti od ove posjete, u njoj, izgleda, nema nikakvog dobra!''

Njene riječi su naljutile kralja, pa joj je rekao: ''Teško tebi, šta to pričaš?! Ja sam vaš vladar i tvoj muž radi u mojoj službi. Ponašaš se kao da me ne poznaješ!''

Žena se nije dala zbuniti, već je mirnim i dostojanstvenim glasom rekla: ''Ja tebe dobro poznajem, ali mi zbog ovakve posjete na um padoše riječi pjesnika:

Reci onome kojega su strast i pohlepa dovele nama,

Tom prevarantu koji nije došao sa dobrim namjerama,

Tako mi Boga, nikada nismo čuli da je neko rekao:

''Lav je pojeo ono što je iza vuka ostalo!''

Dragi naš kralju, ako baš hoćeš, onda otiđi do posude iz koje pije tvoj pas, pa se iz nje napi.''

Kralj se postidio tih riječi i toliko se osjećao poniženim da je zaboravio obući cipele.

A što se tiče Fejruza, on je, negdje na pola puta, uhvativši se za džep, shvatio da je zaboravio ponijeti pismo, pa se brže-bolje vratio kući da ga uzme. Međutim, kada je došao pred svoju kuću i pred vratima ugledao kraljeve cipele, bio je preneražen i skrhan od tuge i bola. Tek tada je otkrio tajnu svog slanja u drugu pokrajinu. No, uspio se strpiti. Nije se želio javljati, već je krišom ušao u spavaću sobu, uzeo pismo i vratio se da obavi zadatak.

Nakon što je izvršio svoju zadaču, Fejruz je došao kod kralja i predao mu odgovor od namjesnika, a kralj ga je nagradio sa stotinu zlatnika. Došavši kući, Fejruz je zlatnike predao svojoj suprugi, a zatim joj je predložio da odu njenim roditeljima u posjetu, da i njih obraduju viješću o kraljevom izdašnom poklonu. Supruga je to sa zadovoljstvom prihvatila. Njeni su ih radosno dočekali i lijepo ugostili, a onda se Fejruz vratio svojoj kući ostavivši suprugu kod roditelja. Mislili su da će se brzo vratiti, ali on se mjesecima nije javljao. Supruga se zabrinula, jer to nikada nije činio, pa je poslala svoga brata da provjeri o čemu se radi i zašto suprug ne dolazi po nju. Izrevoltiran njegovim ponašanjem, čim je ušao u zetovu kuću, rekao mu je: ''Ili ćeš mi reći zbog čega si ljut na suprugu ili ćemo se parničiti pred kraljevskim sudijom.''

Fejruz mu je odgovorio: ''Ja ne bježim od parničenja, jer, ona kod mene više nema nikakvih prava niti ja imam bilo kakvih obaveza prema njoj.''

Zakazan je sudski spor u kraljevoj rezidenciji, kojem je, osim sudije i parničara, prisustvovao i kralj.

Pošto je brat Fejruzove supruge došao u svojstvu tužitelja, on je prvi govorio, rekavši: ''Neka Uzvišeni Bog osnaži našeg kralja i našeg sudiju! Ja sam ovom čovjeku iznajmio bašču koja je imala dobru ogradu i jake zidove, a u bašči je bio izvor sa pitkom vodom i stabla sa ukusnim plodovima. Međutim, on je pojeo plodove, uništio izvor i srušio ogradu.'' Sudija se tada okrenuo prema Fejruzu i pitao ga je li to istina, a on je odgovorio: ''Poštovani sudijo, ovo nije istina! Ja sam njemu bašču predao u boljem i ljepšem stanju nego što sam je dobio.'' Sudija se ponovo obratio tužitelju: ''Da li je istina to što kaže optuženi?'' Odgovorio je: ''Da, ali je problem u tome što on neće da mi kaže razlog zbog kojeg mi je vratio bašču.'' Tada je sudija upitao Fejruza za razlog vraćanja bašče, a on je odgovorio: ''Poštovani sudijo, ja bašču nisam vratio zbog toga što mi nije draga i što nemam potrebe za njom, već zbog toga što sam jednog dana došao u bašču i ugledao tragove lava u njoj, pa sam se pobojao da me lav ne ubije.'' Do tada je kralj, zavaljen u svojoj fotelji, mirno slušao parničare, a nakon Fejruzovog zadnjeg iskaza, ustao je i rekao: ''Fejruze, vrati se svojoj bašči potpuno siguran i smiren! Istina je da je lav bio ušao u bašču, ali on nije bašči ništa naštetio. Nije dodirnuo ni jedan list niti ubrao ijedan plod. Tako mi Boga, nisam vidio divnije bašče od tvoje niti jače i bolje ograde i zidova kojim su zaštićeni njeni plodovi!''

Nakon toga Fejruz je, sretan i zadovoljan što ima poštenu i čestitu suprugu, vratio suprugu kući, a da sudija uopće nije shvatio suštinu njihovog parničenja.

Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić

saff.ba