Kada je porodica Purić prije 17 godina odselila u Detroit, to nije bila zemlja mlijeka, meda i palminog drveća kao što se prikazuje na TV-u. Ubrzo su shvatili da će ovaj tihi, radnički američki gradić postati njihov novi dom.
Vildana Purić tada je imala 13 godina i nije znala ni riječi engleskog jezika, kao ni njeni najbliži. Tri godine koje su prethodile odlasku u Ameriku Purići su proveli bježeći iz svoga doma u Donjim Purićima, naselju u blizini Velike Kladuše, pokušavajući se spasiti od rata.
Vildana je danas zvijezda vašingtonske radio stanice, a slušatelji je znaju kao ‘Sunni’. Nadimak je dobila zbog svoje veselosti, kao asocijaciju na ‘sunshine’ – sunce.U samo dvije godine, njeno lice je postalo sinonim za urbanu scenu visokog društva. Ali to nije uvijek bilo tako za djevojka koja je odrastala u gradu kojeg nema ni na Google Mapsu, piše Wahington Post.
Ona sebe i dalje naziva ‘seoskom djevojkom', osvrćući se na dane djetinjstva provedene u ruralnoj Bosni. Kada je počeo rat u BiH, Vildanina porodica bila je prisiljena da bježi u Veliku Kladušu, a zatim i preko granice u Hrvatsku.
Za devetogodišnju Vildanu koja je do tada znala samo za igranje vani i veselo djetinjstvo bez telefona i komjutera, život je odjednom postao itekako stvaran. Na putu za Hrvatsku vidjela je ranjene i mrtve, žrtve rata i mina koje su bile postavljene u blizinama glavnih cesta. Naredne tri godine oblikovale su Vildanin život. Tokom kratkog mirnodopskog perioda vratili su se u Veliku Kladušu, gdje su živjeli u potkrovlju kod rođaka.
Vildana je tada prvi put shvatila koliko se razlikuje od ostalih: „Bilo nam je toliko neprijatno, jer je to bio grad, a mi smo bili sa sela”, rekla je ona. “Djeca bi nas zadirkivala. Bili smo jedina djeca koja su morala ići da donesu vodu.”
Purići su ponovo morali seliti, ovaj put u izbjeglički kamp gdje je u malom prostoru živjelo pet ljudi. Kada je State Department počeo sa organiziranjem programa za izbjeglice koje žele otići u Sjedinjene Američke Države, njen otac ih je upisao. Bio je to skup i ponižavajući proces, prisjeća se Vildana. Ipak, prošli su, a Vildana se nije htjela uklopiti u stereotip Bosanca u Americi – ona je željela da se osjećati kao Amerikanka.
„Silno sam željela biti Amerikanka. Htjela sam samo da se uklopim, mrzila sam svoj strani naglasak”, kaže ona. Do narednog ljeta Vildana je tečno govorila engleski.
U srednjoj školi počela je raditi na radiju, te se ubrzo po završetku odselila, prvo u Miami, a potom i u New York. Tada je i njena karijera počela napredovati. Danas radi u Washingtonu.
Vildana je prošle godine putem društvene mreže Twitter pokrenula humanitarnu akciju za obezbjeđivanje hrane beskućnicima u Washingtonu. U razgovoru za Washington Post Vildana kaže da je na svojoj koži osjetila šta znači nemati, te da ju je to nagnalo na akciju. Vildana sarađuje i sa mnogobrojnim dobrotvornim organizacijama, a njen posljednji angažman vezan je za američki ogranak UNICEF-a.
Vildana u razgovoru za Washington Post dodaje da je njeno iskustvo u izbjeglištvu motivisalo da pomaže drugima. Na kraju dodaje da se uskoro bliži njen 30. rođendan, te da se nada da će svim selidbama doći kraj, jer je, kako kaže, zavoljela Washington i tu se osjeća kao kod kuće.
Haber.ba
Objavi komentar