Moja je kćerka imala dvanaest godina, a obavljanje namaza za nju je predstavljalo težak teret. Jednog dana rekla sam joj da klanja, a sa strane sam je posmatrala. Uzela je sedžadu i samo je bacila na pod. Nije klanjala. Poslije sam je upitala da li je klanjala, a ona je odgovorila da jeste. Slagala je. Vjerujte mi, bez ikakvih emocija, ošamarila sam je!...
Znam da sam pogriješila, ali takva situacija stvarala mi je problem. Nisam znala šta da radim, počela sam plakati i moliti Allaha da mi oprosti. Ni šamar, ni razgovor, ni podsjetnici nisu pomagali da moja kćerka počne obavljati namaz. Jednog dana prijateljica mi je ispričala jednu priču. Ona je jednom prilikom otišla u posjetu kod svoje drugarice i kada je zaučio ezan, poziv za namaz, njena su djeca potrčala da klanjaju, bez ikakvih podsjećanja ili galame.
Upitala ju je kako je postigla to da djeca sama, bez podsjećanja i sa radošću, idu da klanjaju, a ona je odgovorila: “Nemam ništa posebno da ti kažem, osim da sam čak i prije nego što sam se udala učila i do dan-danas učim jednu dovu.”
Nakon što me je posavjetovala, i ja sam počela da učim tu dovu svakog dana na sedždi i u svojim dovama, kad god sam mogla. Drage sestre i poštovana braćo, otkad sam počela da učim tu dovu, moja je kćerka sada prva na namazu, bez ikakvog podsjećanja ili prisiljavanja.
Ona ustaje na sabah-namaz bez budilnika, a i njena su braća sada redovna na namazu. Znam da sada željno želite da saznate koja je to dova. To je dova iz sure Ibrahim, 40. ajet, i glasi: “Rabbi dže‘alni mukimessalati ve min zurrijjetii rabbena ve tekabbel du‘ai – Gospodaru moj, daj da ja i neki potomci moji obavljamo molitvu; Gospodaru naš, Ti usliši molbu moju!”
Objavi komentar