Toliko toga mi na duši leži. Da se od tuge otmem i pobjegnem u prostranstvo bezbrižnosti rado bih, da mogu. Ili da se, od neke ludosti prepustim svemu što me sputava i bije, vjerujući u neku nadu koja, k'o fol, zadnja umire, a-a, ni to mi se ne da!
Najdraže duši bude kad naleti na dašak vedrine, milosti, ljudskosti, koja, nažalost, izumire u ljudima.
Nezamislivo vrijedi kada znaš da te nečija sreća raduje, i da je drugom drago kad si ti sretan, a da istovremeno patite za tugom jedno drugog, i plačete za suzom jedno drugog. Vrijedi. Najljepše je znati da voliš, i znati da si voljen, i biti svjestan da ti to niko ne uskraćuje niti pokušava uskratiti.
A najgore?
Najgore i najteže je osjećati da ti neko uskraćuje ljubav, uništava rađanje iste i kida već rascvjetale latice cvijeta koje se zalijevalo međusobnom ljubavlju.
Najgore je kad ne znaš ni kome je stalo, kome nije, kad ne znaš kako da postupaš, a osjećaš da nešto ne štima i šutiš, skrivajući svoj bijes i iznenadnu prazninu nakon mnoštva onoga što te činilo sretnim, bar trenutkom.
Zašto dozvoliti nekome da ti gasi svjetlo kad si navikao da uživaš u njemu?
Hhh, čovjek kad voli, iskreno i Allaha moleć', očekuje i traži svjetlost, putanju i izlaz, ali uz onoga koji pokušava razdaniti i obasjati, a ne onoga koji gasi i stišava ono što je potreba da se srce otvori, i voli…
Čovjek treba da uči, da bude spreman i da se navikne na iznenadnu tamu, bezizlaz, samoću i, najvažnije, naviknuti se ostati nedorečen i znati shvatiti tuđu nedorečenost.
Najbolnije je, a istovremeno, najbezbolnije, znati da ima Jedan, koji čuje molbe tvoje, Koji se odaziva, Koji prašta i voli. Bolno, jer smo nemarni i oholi, jer puno griješimo i zaboravljamo, a bezbolno, jer je On uvijek uz nas, kad niko drugi nije…
Jedini Koji može olakšati bol i otkloniti tugu. Koji nam može osvijetliti ono što nam drugi u mrak pretvore.
nkp.ba