Britanski stručnjaci i istraživački novinari smatraju da su uspjeli da riješe bar dva od nekoliko najpoznatijih slučajeva misterioznih nestanaka aviona u zloglasnom Bermudskom trouglu.
Morski trougao između Bermuda, Floride i ostrvceta Portorika u Atlantskom okeanu, površine oko 1.140 kvadratnih kilometara, u prošlom stoljeću je došao na loš glas kao mjesto neobjašnjivog nestanka značajnog broja aviona i brodova, piše Tportal.
U popularnoj kulturi razvile su se teorije zavjere prema kojima su katastrofe uzrokovale natprirodne pojave ili vanzemaljske otmice, a između ostalog njihovoj popularnosti je pridoneo i film Stivena Spilberga "Bliski susreti treće vrste".
Međutim, brojna stručna istraživanja i analize pokazuju da su autori senzacionalističkih članaka i knjiga mnoge slučajeve izmislili, netačno predstavili ili uljepšali. Zanimljivo je da američka mornarica uopšte ne priznaje postojanje trougla te da on nikada nije uvršten u 10 najopasnijih voda za plovidbu. Službene statistike osiguravajućih društava pokazuju da na tom području ne postoje povećani rizici za brodove i avione.
Najnovija analiza, koju je za BBC proveo novinar Tom Mangold, utvrdila je da se bar dva poznata slučaja tajanstvenog nestanka britanskih aviona mogu jednostavno i razumno objasniti.
U jednom slučaju uzrok pada je najvjerovatnije bio nedostatak goriva, a u drugom tehnički kvar.
Prvi slučaj
Prije 60 godina putnički letovi od Londona do Bermuda bili su prilično opasni. Avioni su morali da slijeću na Azorima kako bi napunili rezervoare za nastavak leta od oko 3.000 kilometara, što je tada bila najduža neprekidna linija na svijetu.
Avioni su tada letjeli na granicama svojih mogućnosti. Danas nose dovoljno goriva da, u slučaju problema, mogu skrenuti i stići do istočnih američkih obala, udaljenih oko 1.000 kilometara.
Firma koja je tada letjela na ovoj liniji, British South American Airways (BSAA), bilježila je negativne bezbjednosne rekorde - tokom tri godine imala je 11 ozbiljnih nesreća, izgubila je 5 aviona, a 73 putnika i 22 člana posade su poginula.
U vodama Bermudskog trougla 30. januara 1948. je bez traga nestao BSAA-ov avion Avro Tudor IV sa 25 putnika i 6 članova posade. Dijelovi aviona i tijela nikad nisu pronađeni.
Službena istraga je zaključila da će sudbina Star Tigera zauvijek ostati neriješena misterija. No analiza leta i izvještaji pokazuju da je avion imao problema i prije nego što je stigao do Azora - jedan od grijača je prestao da radi, a jedan od kompasa nije funkcionisao kako treba.
Stručnjaci pretpostavljaju da je pilot odlučio da leti vrlo nisko, na samo šestotinjak metara, kako bi održao toplinu aviona. U trenutku kada je prilazio Bermudima nalazio se malo izvan kursa i kasnio je oko sat vremena. Osim toga, neki meteorološki podaci pokazuju da je vjetar protiv kojeg je letio vjerovatno bio mnogo snažniji nego što su prognoze predviđale. Zbog svega navedenog trošio je znatno više goriva.
Na visini od 600-tinjak metara trošio je mnogo više goriva, ocijenio je Eric Njutn, jedan od vodećih istražitelja.
"Na 600 metara takođe nije imao puno prostora za manevre. U bilo kakvoj ozbiljnoj situaciji izgubio bi visinu za nekoliko sekundi i pao u more", dodao je.
Avro Tudor IV bio je vojni avion preuređen za civilne svrhe. Zbog brojnih bezbjednosnih nedostataka vrlo brzo je povučen s komercijalnih linija, a samo BSAA ga je nastavio koristiti.
Drugi slučaj
Gotovo godinu dana nakon nestanka Star Tigera, u vodama između Bermuda i Jamajke izgubio se još jedan Avro Tudor IV iste kompanije.
Sat vremena nakon polijetanja 17. januara 1949. poslao je poruku s visine od oko 5.500 metara, a potom je nestao bez ikakvih tragova. U ovom slučaju nije nedostajalo goriva, vrijeme je bilo povoljno, a greška pilota je isključena.
Prema Donu Mekintošu, bivšem BSAA-ovom pilotu na Tudoru IV, glavni sumnjivac u ovom slučaju je... grijač pilotske kabine.
"Grijač je ispuštao gorivo na vruću cijev, a nalazio se vrlo blizu hidrauličnih cijevi", rekao je on.
Grijači su imali prekidač koji im je omogućavao da rade na visinama pri manjem pritisku. No oni su bili nepouzdani pa su ih posade često namjerno kratko spajale kako bi ručno kontrolisale grijače. Prekidač je sprečavao isticanje goriva, ali ako je bio ručno uključen, gorivo koje se nakupilo moglo je eksplodirati.
Do takvog zaključka došla je Njutnova istraga.
"Ako se grijač zapalio ispod kabine, požar je mogao narasti do katastrofalnih razmjera prije nego je posada išta mogla saznati. Nije bilo automatskog gašenja kakvo postoji danas. Nije bilo ni alarma, tako da niko ne bi znao ništa dok nije bilo prekasno", objasnio je Njutn.
Konačno, istraga je pokazala da je zbog problema u komunikacijama potraga za ostacima i žrtvama pokrenuta tek satima kasnije, kada su oni najvjerovatnije već potonuli.
Natprirodnim tumačenjima prvog slučaja značajno su pridonijeli i sami istražioci, koji su u jednom trenutku izjavili da je "možda postojao neki spoljnji uzrok koji je nadvladao i ljude i mašinu". Ova izjava britanskih službenika otvorila je vrata za teorije zavjere i lovce na senzacije, te pridonijela mistifikaciji Bermudskog trougla.
vijesti.ba