Vrijeme ovdje neki mjere na ono prije i poslije Svjetskog nogometnog prvenstva u Brazilu. Da bismo tamo mogli pobijediti druge, moramo prvo pobijediti sebe. Pobijediti naš mentalitet, jaransko-rodbinske relacije, sujetu, kabadahijsko ponašanje. Tešku će utakmicu selektor Sušić imati i prije Brazila. Kako pobijediti mangupe u svojim redovima? Mrežni osvrt Nedima Hasića.
Zvižduci i tjeranje otkrili su ono što se dugo skrivalo: ništa u reprezentaciji BiH i oko nje ne funkcionira onako kako bi trebalo. Protiv Egipta su igrali jadno, prije i nakon njega ponašali su se još jadnije. A taj je strašni Egipat ogolio surovu istinu - u ovom timu danas ništa ne štima onako kako bi trebalo.
Detonator problema, a secirao je to precizno nakon Egipta i Safet Sušić, jesu potezi Emira Spahića. Na travnjaku je sve nemoćniji i sve teže stiže protivničke napadače. Kapiten čija je bahatost u utakmici s Francuskom reprezentaciju koštala plasmana na Evropsko prvenstvo nerijetko se u i oko tima ponaša kao kabadahija. Kapiten koji je tu traku doslovice oteo sa ruke Zvjezdana Misimovića. Dozvoljavao je sebi da u avionu kojim se reprezentacija vraćala iz Portugala kočijaški izvrijeđa i skoro fizički nasrne na Ivicu Šarića, sarajevskog ministra kulture i bh. operskog velikana. Samo zato jer je Šarić sjedio na mjestu na kojem, po Spahiću, nije trebao.
Dozvoljavao je sebi da fizički nasrće na novinare. Dozvoljavao je sebi da na novinare huška polusvijet iz ovdašnjeg podzemlja. Da zove urednike medija tražeći otkaz za one koji nisu pisali onako kako je on mislio da treba. I dozvoljava sebi da određuje koga će selektor pozvati u ekipu ili ne.
Počelo je u Novom Vinodolskom, kada se reprezentacija spremala za prvi baraž protiv Portugalaca. Tada je, u sitne noćne sate, nakon što je Ćiro Blažević odlučio na gol postaviti Asmira Begovića, s Edinom Džekom organizirao sastanak na kojem je sat i po uvjeravao Blaževića kako je Kenan Hasagić bolje rješenje. Hasagića su hronično boljela leđa, ali je imao bolju zaleđinu od Begovića, pa je Ćiro na kraju popustio. Onda je na isti način popustio i Sušić, pa smo u utakmici s Francuzima imali igrača manje na terenu.
Safet Sušić bio je na najboljem putu da poštenim odnosom od nogometa dobije natrag ono što je očekivao i zaslužio. No, negdje se i ta Papetova karizma nekako izgubila. Na početku, Sušić se činio kao čovjek koji neće dozvoliti da se u danima priprema lobira za jednog ili drugog golmana ili da se u reprezentaciju pozivaju igrači samo zato što su nečiji bliski prijatelji. Sušić je uradio sve, odnosno, gotovo sve što je trebalo. Pokazao je to u Rumuniji. Nakon utakmice u Bukureštu, koju smo izgubili i zbog očajne igre kapitena Spahića, činilo se kako je odlučio prelomiti i zauvijek pokazati gdje je kome mjesto.
Dan nakon Rumunije Sušić uopće nije razgovarao sa Spahićem. Međutim, tada su iz Saveza uradili ono što nisu nakon Egipta. Danas šute. Tada su reagirali na vrijeme, lupili rukom od sto i riješili problem. Primirje je dugo trajalo. Ali onda je opet počelo. U reprezentaciji BiH nema klanova, postoji samo jedan klan, čijim je kolovođama Sušić dopustio da komentiraju njegove spiskove igrača. I da se bahate kada na njima nema imena njihovih jarana. A onda je dopustio da mu Edin Džeko kasni dva dana na pripreme jer je bio ljut zbog poziva u reprezentaciju Izetu Hajroviću. Tada je Sušić pogriješio, ker umjesto da kazni Džeku, ma koliko on važan bio ovom timu, on mu je dopustio da zakasni. I još pravdao njegovo kašnjenje u Sarajevo. Onda su shvatili da im se može. Da mogu dolaziti kada hoće. Da mogu u hotel puštati koga hoće. Da mogu ignorirati trening centar u Zenici jer im se tamo ne ide. Da mogu ignorirati većinu bh. medija, ma kakvi da su. Da mogu loptama na treningu gađati Izeta Hajrovića, kojeg su po dolasku u reprezentaciju dočekali na nož jer nije njihov. I da mogu ultimativno pred Sušića postaviti zahtjev o pozivu drugoligaškom Senijadu Ibričiću za utakmicu protiv Egipta, jaranu koji je kod Ćire morao igrati, dok je Miralem Pjanić morao sjediti na klupi. I to je tako, ma kako to Spahić pokušavao predstaviti drugačije.
"Nije mi to prvi put da se spominjem, da ima klanova u reprezentaciji, da rušim selektora Sušića, i ne samo njega već da sam rušio i bivše selektore. Da sam ja taj koji uvijek narušava atmosferu. Neka im je to čast", poručio je Spahić.
Plasman u Brazil skrio je koliko loše igra Edin Džeko, koji je sve nervozniji i koji sebi dopušta nedopustivo - da na kočijaško prozivanje sa tribina u Innsbrucku odgovori isto tako kočijaški i teatralno. Džeko nakon svih golova prozivke nije zaslužio. Zbog golova, zbog humanitarnih akcija, zbog svih onih novaca koje je donirao svakome kome je trebalo. Ali nije sebi smio dopustiti jalijašku reakciju. Jer kad to ne smije u Munchesteru, ne smije ni u reprezentaciji. Baš kao što nije smio dopustiti svom ocu da nakon utakmice dolazi do svlačionice i vrijeđa Safeta Sušića. Zna se gdje je mjesto očevima, a gdje sinovima.
Prije Innsbrucka desila se Argentina i niko nije reagirao. Desila se Amerika, niko nije reagirao. E, onda se desio Egipat. I onda je Sušić konačno reagirao. Direktno i jasno. No kasni najmanje tri godine. Jer to što tvrdi da neće dopustiti da mu Spahić i Džeko sastavljaju tim nije gašenje požara zapaljenog u Innsbrucku, nego vatre koja tinja već godinama.
Onda kada je priznao da je Hajrović loše dočekan, da mu se kapiten i centarfor petljaju u sastavljanje tima, Sušić sebi nije ostavio suviše prostora. Ustvari, ostavio je samo jedan izlaz za sebe. Učiniti nešto drastično kako bi tim doveo u red i ponovo izgradio atmosferu. Mora postaviti granice igračke slobode. Ako ne želi da u Brazil ode samo kao turista, mora povući radikalne poteze. Prije svega, mora konačno i otvoreno objasniti ima li menadžerska agencija njegovog brata ikakav utjecaj na njega. Šta će uraditi s Elvirom Rahimićem? Mora početi komunicirati sa svim igračima, a ne samo sa Spahićem.
U ovom sukobu nema pobjednika, nema prave strane. Tri su mjeseca do Brazila, možemo samo svi izgubiti. Ovdje mora reagirati Nogometni savez, koji sramotno šuti već danima. Ako već nisu previše zauzeti pravljenjem spiskova putnika svojih uposlenika za Brazil na račun Saveza, organiziranjem teferiča tokom prijateljskih utakmica ili kupovinom podobnih novinara koje će u Rio voditi o svom trošku, onda Elvedin Begić i njegovi suradnici moraju lupiti šakom o sto i riješiti ovu situaciju. Ovdje nema razgovora niti pregovora. Samo direktiva: ili ćete biti kao jedan ili vas više neće biti, zvali se Sušić ili Spahić! U Brazilu mora igrati reprezentacija BiH. Onakva kakva je bila protiv Grka u Zenici. A ne skupina raspuštene i nevaspitane dječurlije koja se domogla novaca pa im je sad sve bezvoljno i neobavezno. Ovakvi kakvi su sada i ne trebaju ići na prvenstvo, ovakvi kakvi su sada u Brazilu ne trebaju nikome.
federalna.ba