Vraćam se s fakulteta, predvečer, taman nekako završili časovi druge smjene. Skoro svi se već i razišli, pusto školsko dvorište, tek grupa dječice ide ispred mene. Dva dječaka pričaju o času tjelesnog, djevojčice tipkaju na mobitel. Nisu cijeli dan bile na Facebooku-u, kažu pa da vide šta su propustile. Jedva čekaju da dođu kući da postave status o događaju iz učionice taj dan...
Sjećam se, i nije bilo tako davno, kada sam i sama bila dijete. Radovala sam se kraju nastave, jer smo žurili da izađemo igrati žmire dok se nije smrklo.
Vikendom nikada nismo bili gladni. Mama "de mi pomaži krišku, odoh se ja igrati, čekaju me", ili "Ali mama nisam gladna, samo onako da pojedem jednu šnitu, jede mi se ".
Sve su to bili izgovori , kako ne bismo ostajali kući, nego da odemo van i da se igramo sa našim prijateljima i prijateljicama, da što duže ostanemo sa simpatijom, da nam je najveća želja da se zajedno sakrijemo...
Tako malo vremena je prošlo od toga, a čini se kao da se promijenio cijeli svijet, suština djetinjstva.
"Mama de mi pomaži krišku, odoh igrati žmire" se čini kao rečenica koja će uskoro pasti u zaborav čak i nama kojima ovako ponekad dođe u sjećanja, ali toliko rijetko je čujemo, da naprosto ne razmišljamo o generacijama koje kao da preskaču najljepši dio života apsolutno nesvjesni i nezainteresovani za ono što zapravo propuštaju.
sigma.ba
Objavi komentar