U Banguiju, glavnom gradu Centralnoafričke Republike, nekada su ljudi složno živjeli. Muslimani su imali 36 džamija u koje su odlazili, a kršćani su se molili u crkvama i nikome to nije smetalo. Međutim, danas to više nije tako. Posljednji muslimani napuštaju Bangui, bježeći od strahota i očajnički pokušavajući spasiti svoj život.
Za muslimane koji žive u Banguiju, u naselju nazvanom PK12, granice su jasne. Ne smiju dalje od francuskih trupa smještenih na jugu, niti predaleko od glavne ceste prema sjeveru, jer opasnost vreba sa svih strana.
Bježeći od razjarenih kršćana koji su mačetama ubili stotine muslimana i koji nisu prezali od toga da ih žive spaljuju, muslimani koji nisu uspjeli pobjeći iz CAR-a utočište su našli u naselju PK12, u razrušenim zgradama ili skloništima.
Uskoro će i oni otići iz Baguija uz pomoć međunarodnih udruženja i postati izbjeglice, kao i 643.000 njihovih sugrađana koji su u posljednjih nekoliko mjeseci pobjegli iz svojih domova.
Krvoproliće nakon dolaska Seleka "na vlast"
"Sretni smo što idemo", kazao je Boubo Abob koji je uspio spasiti glavu pred razjarenim mladim kršćanima koji se nazivaju anti-Balaka.
Naime, muslimani su u CAR-u manjinski narod, ali su imali jak utjecaj na razvoj privrede. Prije nešto više od godinu dana pučem na vlast dolaze vođe Seleke, koalicije sa muslimanskog sjevera CAR-a u kojoj su bile različite razbojničke grupe i uspostavljaju režim terora. Pljačkali su i ubijali pristaše bivšeg predsjednika Francoisa Bozize.
Njima su se suprotstavili mladi kršćani okupljeni u grupi nazvanoj anti-Balaka, a sukob je ubrzo prerastao u krvoproliće. Kršćani vjeruju da svi muslimani podržavaju Seleke te ih ubijaju, spaljuju, a zabilježeni su i slučajevi kanibalizma.
Hiljade ljudi ubijeno je u sukobima, a muslimani sa juga i zapada zemlje su raseljeni. Oni koji nisu uspjeli pobjeći ostali su u naseljima koje štiti vojska Afričke unije i francuske trupe.
Mržnja duboko ukorijenjena
A pripadnici grupe anti-Balaka nalaze se blizu tih naselja. Jedan od njih je Gbeme Dengo-Maxime. On i njegovi "prijatelji" terorišu sve ljude. Ne libe se ubijati muslimane ili pljačkati taksiste i motocikliste, ostavljajući ih u životu jedno ako plate nekoliko stotina franaka.
Gbeme Dengo-Maxime tvrdi da je jedva izvukao živu glavu u periodu kada su Selke harale državom. Istakao je da je dva puta bio otet, a njegova kuća zapaljena. To je razlog što se priključio grupi anti-Balaka.
"Šta mogu uraditi, nego osvetiti se. Nekada sam imao prijatelje muslimane, a sada kad ih vidim ubijam ih bez pitanja. Ako vidim kršćanina i muslimana zajedno, ubit ću ih oboje. Muslimani nam ne trebaju ovdje, jer su oni izdajice. Ako oni ostanu ovdje, znamo da će se svetiti", rekao je Dengo-Maxime.
No, tvrdnja da svi muslimani podržavaju Seleke kod muslimana koji žive u PK12 izaziva gađenje.
"Laž je da podržavamo Seleke. Ko je ovdje pripadnik Seleka?", ljutito je za Global Post kazao Ousman Adam, predsjednik Udruženja muslimana u PK12.
I ako su Seleke bile "okidač" za nasilje u CAR-u etničke razlike i siromaštvo samo su pogoršale situaciju. Ipak, muslimani su bili nosioci privrede i pripadali su bogatijem sloju društva. Smatraju da nakon njih zemlja više nikada neće biti ista jer je razvoj zemlje uveliko zavisio od njih.
Sada napuštaju zemlju ostavljajući sve za sobom i bježe prema Čadu i Sudanu. Ne osvrću se previše, jer traume i strah ostaju u njima. Svakodnevno su na ulicama gledali leševe svje rodbine i prijatelja, svakodnevno su bježali kako ne bi bili pogubljeni ili živi spaljeni. Užas ekoje su pretpjeli ne mogu zaboraviti. S druge strane kršćani, koji su gotovo u potpunosti etnički očistili zemlju, gaje veliku mržnju prema muslimanima i to se, prema svemu sudeći, neće promijeniti.
klix.ba
Objavi komentar