POUČNA PRIČA O EBU AHMEDU

 Prenosim vam jednu zanimljivu priču.

Naime, Ebu Ahmed(Ahmedov otac) je čovjek koji radi u vojsci i koji je uvijek odsutan od kuće i od svoje supruge. Čak štaviše, i dane odmora, petak i subotu, provodi sa prijateljima u prirodi ili na moru. Jednog dana je poslušao predavanje na kojem se govorilo o bračnom raumjevanju i razvijanju ljubavi. 

Odmah je sebi rekao: “Tako mi Allaha, ovaj vikend ću provesti sa Ummu Ahmed (Ahmedova majka).” Ušao je u sobu kod nje i rekao joj: “Ovaj vikend ću se posvetiti tebi.” Ummu Ahmed se začudila: “Stvarno? Je li to istina?” Odgovorio je: “Da, istina je. Reci mi šta planiraš da radimo za ovaj vikend, a ja se unaprijed slažem s tobom?” Na to je ona uzviknula: “Ovo je mubarek dan!” U petak ujutro, Ebu Ahmed je, za vrijeme doručka, upitao svoju suprugu: “Gdje želiš da idemo danas?” Odgovorila je: “Šta misliš o tome da idemo na ono mjesto gdje možmo unajmiti šadrvan i sjediti na plaži?” To mjesto je udaljeno od njihove kuće oko 2,5 sata vožnje autom. On reče: “Put je dug 2,5 sata, a mi idemo ujutro i vraćamo se odmah navečer. Pa dan ćemo provesti u vožnji.” Ona, na to, uzviknu: Ebu Ahmede, nije li ovo moj dan? Rekao si da ćeš petak posvetiti meni.” Odgovorio je: “Upravu si!”

Krenuli su na put. Prošlo je oko 15 minuta ili pola sata vožnje u razgovoru, dok nije zazvonio telefon Ebu Ahmeduu. Potom je on uzeo mobitel i pročitao poruku. Ummu Ahmed ga je gledala krajem oka, govoreći samoj sebi (ovo nazivamo unutarnjim govorom): “Hm, da li će ga prijatelji pustiti da provede dan samnom?” Za to vrijeme je Ebu Ahmed samo pogledao na mobitel, a potom odmah nastavio razgovor sa svojom suprugom. Opet je, nakon pola sata, zazvonio telefon, pa se Ebu Ahmed javio svome prijatelju Ebu Halidu. Razgovarali su, smijali se i šalili oko 10-ak minuta. Za to vrijeme je Ummu Ahmed u sebi govorila: “Takav je on, a rekao mi je da je ovo dan za mene. Počeli smo porukom, a potom je uslijedio razgovor. Danas Alah sačuva od onog što slijedi.”

Napokon su stigli na svoje odredište i klanjali pored svog šadrvana. Ebu Ahmed jeprimijetio da je njegov prijatelj Ebu Fejsal u šadrvanu pored njihovog. Potom se okrenuo svojoj supruzi, rekavši joj: “Idem samo na 5 minuta do Ebu Fejsala i odmah se vraćam.”Tako je on otišao da pozdravi svog prijatelja, i umjesto 5 minuta zadržao se čitavih pola sata, a za to vrijeme, ona je sjedila u autu. Kad se Ebu Ahmed vratio, ugledao je svoju ženu kako sjedi u autu. Krenuo je prema njoj, otvorio vrata i rekao: „Hajde, draga, dodji da sjedimo.“ Pogledala ga je krajičkom oka, te podigla glavu: „Ebu Ahmede, vrati nas kući!“ On nije razumio o čemu se radi, te je s čuđenjem uzviknuo: „Šta ti je? Šta je dovelo do toga? O čemu se radi?“ Ummu Ahmed je šutjela. Na to se on naljutio i uzviknuo: „Kako te nije sram? 

Više od dva i pol sata sam proveo u vožnji, žrtvujući se zbog tebe, a ti tako…“ Nastavio je: „Ja sam ovo… ja sam ono… zbog tebe…“ Ebu Ahmed se rasrdio, zalupio svoja vrata, upalio auto i krenuo nazad brzinom većom od 100km/h. On je gledeo ispred sebe ne progovorivši ni riječ, a ona je gledala desno, držeći u ruci maramicu kojom je brisala suze. Nakon pola sata vožnje, Ummu Ahmed je progovorila: „Ebu Ahmede.“ Odgovorio je, ne okrećući se: „Molim.“ „Hajde da se vratimo u šadrvan,“ rekla je. U ovoj priči imamo primjer unutarnjeg govora, koji se odvija u tri faze. Prva faza je tiha faza. Kad je prvi put zazvonio telefon, Ummu Ahmed je otpočela unutarnji govor: „Hm, prijatelji ga ne ostavljaju na miru. 

Zar nije ovo dan za mene…“ Druga faza je faza ključanja. Kad je drugi put zazvonio telefon i muž počeo razgovarati, Ummu Ahmed je u sebi govorila: „S prijateljima pričaš i smiješ se, a što se tiče mene, pa samnom niti pričaš niti se smiješ…“ Treća faza je faza eksplodiranja. Kad je Ebu Ahmed otišao na 5 minuta, a zadržao se pola sata kod prijatelja, Ummu Ahmed je u sebi rekla: „Takav je, ne mijenja se on.“ Čovjek postaje teške naravi kad u sebi vodi mnoštvo dijaloga koji dovode do ove posljednje faze.

Zapitajmo se: „Ko je ovdje u krivu? Ebu Ahmed ili Ummu Ahmed?“

Osvrnimo se sad na unutarnji dijalog Ebu Ahmeda. Kad se on vratio kući onog dana kad je odlučio da obraduje svoju suprugu, zatekao ju je kako razgovara telefonom sa svojom prijateljicom, smijući se i šaleći. On se otišao raspremiti, a pritom je u sebi pomislio: „Vidiš me kako se vraćam umoran s posla. Zar žena tako dočekuje muža?!“ – ovo je tiha faza. Kada se presvukao, vratio se za stol da ruča sa zajedno sa svojom suprugom. Sutradan se ponovila ista situacija. Opet je Ummu Ahmed razgovarala na telefon kad se Ebu Ahmed vratio s posla. Pozdravio je svoju suprugu, ali je ona u to vrijeme bila zauzeta svojim telefonskim razgovorom. Tada je on ušao u fazu ključanja u svom unutarnjem govoru. 

U sebi je rekao: „Zar ona ne razumije da bi trebala ustati i dočekati me? Ovo se već drugi put ponavlja…“ Kada se i treći dan ponovila potpuno ista situacija, Ebu Ahmed je ušao u fazu eksplodiranja, govoreći u sebi: „Ona se ne mijenja! Već treći dan se ponavlja isti problem!“ Nakon što se presvukao, sjeo je za stol da ruča sa svojom suprugom, kao i uvijek. Ummu Ahmed ga je, kao i uvijek, pitala: „Kako si? Šta ima novo? Je li sve uredu?“ On je samo šturo odgovarao: „Dobro sam. Nema ništa. Sve je uredu…“ Ona se začudila takvim šturim odgovorima pa je upitala: „Šta se dešava? Zbog čega tako razgovaraš?“ Odgovorio je: „Ma ništa.“ Ponovo je upitala: „Jesam li ja uradila nešto pogrešno?!“ 

On je tad odgovorio: „Pitaj samu sebe!“Ponovo je upitala: „O čemu se radi? Da nije jelo nesnlano ili preslano, ili ga nisam lijepo spremila, ili ti se meso nije svidjelo?“ On nije odgovarao, pa je ona počela plakati. Potom je ljutito ustala i otišla. Nakon sat vremena, sjeli su da piju čaj. Ummu Ahmed je upitala: „Zar mi nećeš reči o čemu se radi? Da li se nešto desilo na poslu? Je li te neko uznemirio?“ Odgovorio joj je: „Ne! Ti si u pitanju!“ „Molim? Šta sam ja uradila? Reci mi da porazgovaramo,“ upitala je, pa je on odgovorio: „Kad sam danas došao zatekao sam te kako razgovaraš na telefon.“ Začudila se: „Dobro! I šta je tu pogrešno? Nije prvi put da razgovaram s njom. U čemu je sad problem?“ „Već tri dana se ponavlja ta situacija!“ reče on. Sad je ona bolje shvatila o čemu se radi i upitala ga: „A zašto mi to nisi rekao odmah prvog dana? Zašto si čekao da prođu tri dana u tome?“ Tako je krenuo njihov dijalog.

Razmislimo sada o tome ko je u krivu u prvoj, a ko u drugoj priči? Ovo pitanje sam postavio prisutnima na svom predavanju. Dobio sam 4 odgovora. Jedna grupa se izjasnila da je u krivu Ebu Ahmed. Druga grupa je optužila Ummu Ahmed. Treća grupa je rekla da su oboje u krivu, a četvrta grupa se izjasnila da ni jedno nije u krivu. Ja sam im rekao: „Kriv je skriveni govor.“ U prvoj priči je kriv unutarnji govor Ummu Ahmed, a u drugoj je kriv unutarnji govor Ebu Ahmed. Zašto onda vodimo taj unutarnji govor? Zašto jednostavno ne iznesemo ono što je u nama? Ako otvoreno kažemo ono što mislimo, rasteretit ćemo svoju dušu. Međutim, žene pretežno odgovaraju ovako: „Bojim se iznijeti ono što osjećam da ne napravim sebi problem.“ Dok, muškarci pretežno kažu: „Kada bi svojoj supruzi govorio o svemu što mi se sviđa ili što me brine, ona bi napravila problem od toga.“

Ove priče koristim kao primjer na svojim predavanjima. One su jasan pokazatelj ženama i muževima da mogu upravljati svojim unutarnjim govorom. Većina bračnih problema se zasniva na nagomilanim unutarnjim govorima. Tako je u većini slučajeva rješenje da se odmah razgovara o onome što brine jednog od supružnika. Međutim, u nekim slučajevima je bolje pametno prešutjeti neke od tih briga. Jedne prilike sam držao ovo predavnje i polaznice na ovom seminaru su davale svoje mišljenje o iznošenju unutarnjeg govora. Jedna od njih je rekla: „Da sam ja na mjestu Ummu Ahmed u trenutku kad je prvi put zazvonio telefon Ebu Ahmedu, pomislila bih da je to naš dan i da je on upropašten jer nas ometaju njegovi prijatelji tim telefonskim pozivima, te da se želim odmah vratiti kući. 

Ako bih to saopštila svome mužu, on bi se rasrdio i odgovorio mi: ‘Ja sam krenuo s tobom kako bismo proveli dan zajedno u šadrvanu na plaži, a ti mi nakon 10 minuta vožnje kažeš da su nam moji prijatelji upropastili ovaj izlazak?’ Stoga, ne bih voljela iznositi svome mužu sve na što pomislim u nekim trenucima.“ Tada sam postavio pitanje svim prisutnima: „Šta vi mislite o govoru naše sestre?“ Jedna sestra je odgovorila: „Ona je upravu. Ne možemo mužu tako otvoreno sve govoriti.“ Potom je ustala druga polaznica i rekla: „Ja svoj unutarnji govor ne bih iznijela na ovakav način. Ne bih, u ovom slučaju rekla svome mužu da mi je dan upropašten, nego bih ga upitala s kim je razgovarao. On bi mi ogovorio: ‘To je moj prijatelj Ebu Halid.’ Time bismo završili tu priču, a ja bih se tako riješila svog unutarnjeg govora.“ Potom se treća polaznica obratila njoj: „Kada bi ja upitala svog muža s kim je razgovarao, ogovorio bi mi da to nema veze samnom.“ Ova sestra je upravu. Neki muževi tako razmišljaju i tako razgovaraju sa svojim suprugama.

Naš glavni problem je u lošoj komunikaciji. Jako je bitan način na koji iznosimo svoj unutarnji govor. To je vještina koja zahtjeva vježbu i umijeće. Ne bi bilo uredu da je Ebu Ahmed, u trenutku kada je zatekao svoju suprugu kako razgovara telefonom, rekao: „Slušaj ti, kad slijedeću put dođem hoću da me lijepo dočekaš i poselamiš!“ Mi ne govorimo ovakvim tonom i to nije lijep metod. Postoji lijep i miran način za ostvarenje dobre komunikacije. Također, nije neophodno da svoj unutarnji govor iznesemo u istom trenutku kada smo to pomislili. Bitno je odabrati pogodno vrijeme. 

Međutim, također je bitno da se taj unutarnji govor ne taloži i ne gomila. To stoga što onaj u kome se nagomilalo mnoštvo unutarnjih neriješenih misli i govora, na kraju mora eksplodirati. Ukoliko dođe do toga, onda nastaju teški i ozbiljni bračni problemi. Ovo je veoma bitno. Dakle, svakoj ženi koja se boji iznijeti svoj unutarnji govor zbog toga jer strahuje da bi mogla prouzrokovati problem, poručujemo da može iznijeti svoje misli na jedan lijep i miran način, a nikako ne direktno. Ova vještina se uči kroz vrijeme i sazrijeva u čovjeku. U svakom slučaju, bitno je da iznosimo svoj unutarnji govor, pa čak iako će se nekad desiti da to nismo uradili na najbolji mogući način, vremenom ćemo pronaći metod uz koji ćemo uspjeti ostvariti zdrav i ugodan razgovor sa svojim mužem/ženom.

Na drugom mjestu sam držao ovo predavanje pred polaznicima. Tada se jedan od njih obratio riječima: „Ja sam napravio sporazum sa svojom ženom da ću, ukoliko dođe do svadje među nama zbog njenih prigovaranja na svaku moju grešku, otići i ostaviti je neka živi sama sa sobom.“ Odgovorio sam mu: „To je opasan sporazum. Takav sporazum će nakon određenog vremena od bračnog napraviti odvojeni život. Jedan će dom podijeliti na dva, a sve to zbog tvojih barijera. Čemu takav stav?! Suoči se i razgovaraj. Sjedi sa svojom suprugom i obrati joj se riječima: „Način na koji postupaš me vrijeđa, molim te, da ne razgovaraš tako samnom!“ Razgovaraj s njom na lijep način, pa čak i ako ona ne bude tako postupala s tobom, ti budi uporan, kasnije ćeš vidjeti da i ona mijenja svoje ponašanje i način govora u tom smijeru. Vezuje vas ljubav i bračna veza. Da li misliš da postoji brak bez nesuglasica i problema? Ne postoji!“

Stoga, imaš izbor. Možeš izraziti svoj unutarnji govor porukom ili šalom, osmjehom ili pitanjem ili čuđenjem, pričom ili natuknicom… Mnoštvo je načina da odabereš na koji ćeš se obratiti drugoj strani i izneseš ispravno svoj unutarnji govor.

(islam24h.net)