Srebrenica nije grad-muzej, mada ju se tako često doživljava. Odavanje počasti žrtvama nije jedini i dovoljan način da država, ali i cijela međunarodna zajednica, opere svoju savjest zbog prošlosti kroz koju je prošao ovaj grad.To je grad koji je stradao u ratu, ne samo u smislu ljudskih žrtava, nego i u smislu uništavanja njene privrede. Brojni su problemi, a rješenja i pomoći je malo.
“Srebrenica je bila četvrta općina u ekspanciji u BiH prije rata. Rat i sve što je bilo odnijelo je kompletnu jedu generaciju ljudi, nosilaca nekih procesa u društvu, doktore, inžinjera, ekonomista... Tu postoji jedna praznina i sada se porodice na čelu sa majkama koje su odgajane parijarhalno bore za opstanak. U periodu rata ti očevi su bili heroju, pa je u '95. došao genocid, tuga, a nakon toga poratni period gdje smo već dosadili ljudima. Ja imam osjećaj da smo dosadili svima. To možete osjetiti kroz neke emisije o Srebrenici, kroz medije”, kaže u razgovoru za Klix.ba Ćamil Duraković, načelnik Srebrenice.
Bez imalo sumnje u to, žrtvama treba odati počast, treba ih se sjećati, ali država i svijet moraju imati na umu da u Srebrenici ima i živih ljudi koji imaju svoje potrebe.
Politika najviše koči napredak Srebrenice
“Sada nam se dešava situacija da se maltene više ne borimo da pričamo istinu o genocidu, nego da dokažemo da mi nismo jedna ruralna masa koja nema pojma odakle je došla i kuda ide. Sva srebrenička sela su skoro sto postotno uništena, samo 6.000 privatnih kuća je bilo uništeno. Nakon rata je bio period od pet godina kada se ljudi nisu mogli vraćati, sistemski se pravio taj vakum i ljudi su se morali integrirati u neka druga mjesta, neka druga društva. Sve je to kočilo napredak”, podsjeća Duraković.
Politički problemi su nešto što i danas najviše koči napredak Srebrenice. Na lokalnom nivou se u ovom gradu itekako osjeti ona politika koju na vrhu kreiraju političke stranke i njihovi lideri.
“Period kada Srebrenici najviše treba pomoći je upravo sad, kada se stvari normalizuju. Međutim, povratak u ovoj zemlji nije bio planiran sistemski, nije bilo političke, niti bilo kakve druge volje, niti sa jedne, niti sa druge strane. Država nije na vrijeme dala adekvatan odgovor. Sada više ne možete koristiti patriotizam kao argument da se ljudi vrate na svoja ognjišta. Srebrenici treba stvoriti takve uvjete života da ona bude atraktivnija za od drugih mjesta”, kaže Duraković.
Za tri dana Srebrenica će biti prazna. Svi će otići, a građani ovog mjesta će ostati prepušteni sami sebi.
“Ono što je ipak osnovna poruka je to da se ovdje živi, ovo nije grad-muzej. Ljudi misle da je ovo grad mrtvih i ništa više od toga. Doći u Memorijalni centar u Potočarima, proučiti fatihu i otići, i misliš da si sve završio, dao što si trebao, oprao svoju savjest? Ne. Bili ste u Potočarima samo, mi imamo povratnike po selima udaljenima kilometrima. Njih javnost ne vidi, ne vidi njihove probleme, oni nemaju priliku pričati o tome, a svakodnevno dolaze u ovu Općinu i nekima dajemo i hranu da prežive. To nisu ljudi koji su jučer postali, oni su izgubili sve. Sada kada bismo mogli pitati mrtve u Potočarima žele li da neko samo dođe i njima prouči fatihu ili da pomogne onima koji su ostali iza njih, siguran sam da bi odabrali ovo drugo”, dodaje Duraković.
Srebrenica, kaže njen načelnik, ma koliko se činilo drugačije, ipak ima samo deklarativno pažnju i podršku.
U ovom gradu, prema podacima lokalne zajednice, živi između sedam i devet hiljada ljudi. Od toga je oko 3,5 hiljada povratnika, a ostalo su građani srpske nacionalnosti, što domicilno stanovništvo, što oni koji su doselili iz drugih krajeva BiH. “Od toga je nešto više od dvije hiljade zaposlenih, najviše u direktnoj proizvodnji, što je uredu, ali imamo i tu činjenicu da je na birou oko 1.800 ljudi. Međutim na birou imate i one aktivne i pasivne, ali prave radne snage nezaposlene je negdje oko 900 ljudi. Sa nekom našom tendencijom rada i nekoliko projekata koje smo zamislili, mislim da bi situacija mogla biti puno bolja. Imamo neke partnere i ulagače i ako se budemo vodili primjereom, recimo, Preventa, koji je od prošle godine do danas otvorio 86 radnih mjesta sa tendencijom da ih bude još, u skorijoj budućnosti možemo nešto napraviti. Klas je došao ovdje, Alma-Ras proširuje svoje kapacitete, onda imamo Bios u Zelenom Jadru, Cimos.... U pregovorima smo još sa nekima, jednostavno to je stimulacija za povratak”, kaže Duraković.
Ljudi se mire u fabrikama, ne na radionicama
Općina Srebrenica ne može riješiti sve probleme, ona je i sada u deficitu dva miliona KM, ističe njen načelnik. Tu moraju pomoći Sarajevo i Banja Luka, ako ne žele da ovo ostane pust grad.
Međunacionalni problemi još uvijek opterećuju Srebrenici, to se ne može poroći, ali u zbližavanju i pomirenju ljudi neće pomoći nikakve radionice o suživotu i toleranciji, nego fabrika u kojoj će raditi zajedno, mišljenja je naš sagovornik.
“Neke istine i činjenice treba priznati, a to je da postoji još uvijek ta neka blaga podijeljenost. Narod nije problem, ima onih koji su krivi za ono što se dešavalo u ratu, oni se kriju negdje okolo, ne dolaze u grad, a najviše ispaštaju oni koji su najmanje krivi. S druge strane imate one koji se prividno dodvoravaju međunarodnoj zajednici s pričom da smo se izmirili i onda samo daj novac za neke projekte. Ne, ovim ljudima trebaju radna mjesta. Nema još uvijek te katarze, mora se priznati da je bio zločin. Također ni priča o nekom izravnavanju jedne i druge strane neće pomoći, postoje činjenice, njih moramo prihvatiti, svaka žrtva je za nekoga važna, ali ne možemo porediti nešto što je utvrđeno na sudu da je genocid sa nečim što se zove zločin. Nije ovo priča 'hajde porokali smo se i šta fali'. Ovdje se još uvijek traži 2.300 ljudi u masovnim grobnicama”, kaže Duraković.
Prošlost jeste i mora biti pouka, ali budućnost je pred Srebreničanima, ako im ona ne bude osigurana, u Srebrenici više neće biti onih koje će se moći sjećati.
klix
Objavi komentar