Nije lahko početi priču o zemlji suza, o gradu koji živi od sjećanja na broj 8732. Nije to samo običan broj, to je simbol nevinih ljudi čija je krv natopila zemlju Srebrenice. A znaš li koliko je to? O, ti čovječe, jesi li se ikada zapitao koliko je to nevinih duša? Srebrenica živi od sjećanja, to je jedina iskra novog života vođena misijom „DA SE NE ZABORAVI“. Zar bi mogli i smjeli zaboraviti 8732 bijela cvijeta u Potočarima?
Tako mi napisa još prošle godine prijateljica Emina, i još reče „Piši Ademe, bar ti znaš da treba pisati, i šta znači pisanje“. A ja godinama odgađam bilo kakvo pisanje o bilo čemu, jer iako sam iz Srebrenice šta je moja priča u odnosu na druge priče. Živ sam i zar to nije dovoljno?
Ja sam Adem Mehmedović, i ja sam iz Srebrenice. Kad je počeo rat u Bosni i Hercegovini imao sam nepunih šest godina. Sa roditeljima sam živio u srebreničkom selu Sastavci. Malo selo od 20 kuća koje je ime dobilo po tome što se u njemu sastavljaju dvije male rijeke (potoka neki bi rekli). Do rata selo živjelo kao i sva druga, ljudi u selu živjeli svoje živote, proživljavali i preživljavali svoje brige i probleme, sreću i tugu. Selo ni po čemu posebno, ali ipak najljepše. Kad je počeo rat, selo je postalo linija razgraničenja i postalo meta iživljavanja tenkista i dejstva granata. Ipak selo i njegovi stanovnici su opstajali, preživljavali.
Godina 1993. je bila veoma teška, nestašica hrane, granatiranje, prve žrtve u selu. Te godine moju kuću je pogodila granata (dva puta u nekoliko dana). Ipak, nastavili smo živjeti u kući, nekako je otac obnovio i popravio što se moglo popraviti. Kad je došla zima, otac je odlučio da pošalje mene i mamu za Tuzlu sa konvojima jer situacija je bila toliko loša. Međutim, taj plan nije realizovan. Te godine je i Srebrenica proglašena zaštićenom zonom i mislilo se da dolaze bolji dani.
Godine 1994. smo dobili prinovu u porodici, rodila se moja sestra Ademira. Zanimljivo je da je dosta djece rođeno u selu tokom rata, svi mlađi parovi su htjeli imati „ratno“ dijete, a zapravo htjeli su da ostane neko iza njih u slučaju da ne prežive rat. Te godine sam kreno u prvi razred osnovne škole, i pamtiću tu školsku godinu po tome da su pucali na nas dok smo išli u školu i da je te godine snajper ranio mog druga Muju.
Godina 1995. najcrnja i najteža. Došao je juli. Crni juli. Srebrenica je pod opsadom i pitanje je dana, sata kad će pasti.
Vijest: Srebrenica je pala. Žene i djeca idu na Potočare. Muškarci preko šuma. Iako si dijete znaš dobro da nešto nije u redu. Svjestan si toga da možda zadnji put vidiš oca, amidžu. Da možda zadnji put držiš sestru za ruku.
Potočari 11. juli
Otac je otišao sa svojom braćom preko šume…mati, sestra i ja, i ostala rodbina žene i djeca od amidža smo stigli na Potočare pred bazu UN-a. Tad sam prvi put i vidio srpske vojnike i shvatio da izgledaju kao ljudi (u mojim predstavama do tad to su bile zvijeri i čudovišta, što se kasnije ispostavilo da nije bila sasvim pogrešna predstava) i mislio da oni nama neće ništa jer su ljudi. Došla je obavijest da za Tuzlu autobusima s Potočara prvo idu žene sa malom djecom. I tako je mama sa mnom i sestrom krenula prema autobusu. Ja sam mislio dobro je, idemo za Tuzlu. I gdje li je ta Tuzla zapravo. Kad smo došli blizu autobusa zaustavio nas je jedan vojnik. Mene uzeo za vrat i rame i rekao mami: „Ti s bebom prođi, a mali ostaje, on će s drugim autobusom.“ Nisam ni znao šta me snašlo, a nije ni mama očigledno jer je bila izgubljena i nije se ni pomakla s mjesta. Opet joj je ponovio da uđe u autobus, a mene poveo prema grupi muškaraca u blizini koji su već ranije odvojeni. Od straha nisam mogao ni plakati. A mama se i dalje nije pomjerala. Teška je to neka ruka bila na mom vratu. Težak i majčin pogled i suze. Ipak, možda i među njima ima ljudi. Tog vojnika koji me vodio je zaustavio drugi vojnik, i rekao mu: „pusti to dijete, imaćeš sta klati i ubijati“. On me samo pustio kao da i ne postojim i rekao „Mrš materi i pravo u autobus“. Sve je to trajalo nekoliko minuta, sve je to trajalo čitavu vječnost. Ušli smo u autobus i samo znam da smo stigli u Tuzlu nekad.
Preko šume nakon nekoliko dana je stigao i moj otac i njegova braća. Mnogi nikad nisu prešli, mnoga djeca su čekala svog oca i nikad ga nisu dočekala. Mnoge majke čekale svoje sinove, sestre braću, žene muževe. Nisu došli.
Nakon toga moja porodica se smjestila u Vozuću (općina Zavidovići), počela neki novi život.
Godina 2014. bliži se 11. juli i sjećanja se opet vraćaju
Mene evo opet u Potočarima, 19 godina kasnije. Gotovo svaki dan prođem kroz Potočare, prođem pored mjesta gdje su me odvajali. Godinama poslije 11. jula 1995. su me mučili ružni snovi, more bolje rečeno. U međuvremenu sam završio studij historije u Tuzli, vratio se u Srebrenicu i tu živim i radim. Tu volim. Moja kuća na Sastavcima je opet obnovljena. Još je živa Argentarija, ranjena teško, obilježena krvlju. Srebreni Grad je preživio pakao, ali nije nestao. „Jedan grad, jedan život, jedna ljubav - sve moje“. Srebrenica.
sigma.ba
Objavi komentar