Dok sam stajala među milionima hadžija iz cijelog svijeta, primijetila sam djevojku kako ide prema dvije starice koje su sjedile ispred Mesdžidul Harama.Selameći ih obje, primijetila sam da ih je pitala da li su zainteresovane za torbu. Jedna od dvije žene prihvatila je sa nestrpljenjem, uzbuđeno izvlačeći jednu stvar za drugom. „Četkica za zube!“, uzviknula je oduševljeno. Shvatila sam da su ove žene među najsiromašnijim koje su doputovale u Mekku i to samo s onim što su imale na sebi.
Dok sam gledala mladu djevojku i dvije žene, vidjela sam da starica velikim osmijehom na licu izvlači malu kutiju. Dok se držeči kutiju mučila da je otvori, uzviknula je sa ogromnom radošću. „Mushaf!“
Djevojka je ostala zatečena. „Ne…ne“, promucala je ispravljajući staricu.
“To je samo mala kutija sa stvarima za….“
Žena nije mogla čuti djevojku zbog oduševljenja sa kojim pokušavala da je otvori. Nastavila je da iskazuje radost zbog Mushafa dok se druga starica nasuprot nje cerila.
Konačno, otvorila je kutiju i tupo zurila u nju. Djevojka je tužno ponovila ono što je pokušavala da podijeli a što je sada saznala, nažalost, i starica. Djevojka promrmlja sa nelagodom. „Nije Mushaf… to je pribor za šivenje“.
Starica podiže pogled sa kutije i pogleda djevojčino lice. Uzbuđenje se ponovo pojavilo u njezinim očima, osmijeh joj je osvijetlio lice puno mekanih bora. Ona izgovori sa ogromnom čežnjom: „Molim te, daj mi Mushaf. Molim te, nabavi mi Mushaf“.
Gledajući ovo, bila sam apsolutno preplavljena emocijama. Ovo je bila žena čije je lice, tijelo i odjeća odavalo znakove godina, poteškoća i siromaštva. I dok je većina ne bi ni pogledala zbog njezina izgleda, možda je ona zbog svoje iskrene ljubavi i uzbuđenja zbog Kur’ana bliža Allahu, s.v.t., nego svi mi zajedno.
Veliki dio nas smatra velikim osobe u našim zajednicama čija su imena poznata; pojedinci sude o vrijednosti osobe na osnovu onih koji ih slijede, komentara ili lajkova na njihovim Facebook profilima. Pojedini od nas smatraju one koji imaju veliki broj pratilaca na Twitteru superiornima. Pojedini od nas gledaju na imame, učenjake ili pojedine vjernike u našim džamijama kao one koji imaju posebno mjesto kod Allaha. Ali u stvarnosti mi nemamo pojma o tome ko je od nas džennetlija i ko je najbliži Onom kome ćemo se svi vratiti. A možda oni koji su istinski posebno povezani s Njim su oni koji su nam nepoznati. Možda zbog njih Allah šalje meleke milosrđa i zaštite koji ih okruže a nas zahvate upravo zbog blizine tim posebnim ljudima.
Pojedini od nas na Zapadu su iskušani sa jednim od najvećih oblika iskušenja na ovom životu, a to je iskušenje luksuza i udobnosti. Hoćemo li nastaviti da se prisjećamo Allaha, volimo Njegovu knjigu i slijedimo Njegov put i pored naše udobnosti? Kako ćemo postići da budemo od onih čija srca ustrepere i oči zasvijetle na mogućnost da držimo Njegovu knjigu i slušamo Njegove riječi?
Za veliki broj nas koji živimo u zemljama bogatstva i udobnosti, pristup Kur’anu je toliko jednostavan da je dovoljno da kliknemo na aplikaciju, odemo na internet stranicu ili ga uzmemo sa police. Samo koliko od nas to učini? Koliko nas se potrudi? Koliko nas je poput ove nevjerovatne žene, koja čak i nema Mushaf, izabere da Kur’anom uljepša svoj život?
bosnjak-ks.com
Objavi komentar