Postoje trenuci kada se probudim usred noći i lagano se na prstima odšunjam do usnule majke da provjerim, stavljanjem ruku blizu njenog nosa, da li diše. Zadovoljna odahnem i vratim se na spavanje. Naravno, ponekad se moja majka probudi i kaže: “Šta to radiš!?”, a ja uvijek isto odgovorim “Samo se želim uvjeriti da si živa!” Paranoično? Da, naravno! Ima li smisla? Potpuno! Samo upitajte novu majku koliko puta ona provjerava svoje novorođenče.
Prije svega, dopustite mi da pojasnim da to ne radim svake noći. Radim to ponekad i onda kada mi se učini da ne treba stvari uzimati zdavo za gotovo. Stvari nad kojima nemamo kontrolu, poput zaposlenja, našeg zdravlja, doma, grada, starog auta koje je trebalo crći prije pet godina ali još uvijek radi kao i novi A8 našeg susjeda (u redu, poređenje sa A8 je možda pretjerano, ali makar mogu maštati) i naravno naših najmilijih. To su stvari na kojima bismo trebali biti zahvalni, ali zbog užurbanosti naših života, mi jednostano nemamo vremena da stanemo i prebrojimo sve stvari zbog kojih bismo trebali biti zahvalni. Umjesto toga mi ih zaboravljamo sve dok se ne dogodi nesretni slučaj koji dovede do toga da ih cijenimo. Ja ne želim biti neko ko poznaje samo blagoslov-naprimjer, majke- nakon što bude prekasno. I pod ‘prekasno’ ne mislim na ništa negativno, to naravno može biti također i pozitivna stvar, poput preseljenja u drugo mjesto, i sl.
Ja nemam djece, ali sam počašćena divnim i pametnim nećakom i lijepom nećakinjom. Ako imate dijete, bebu od rođaka koja vam je bliska, ili nećaka ili nećakinju, sigurna sam da mislite isto kao ja kada kažem da vrsta ljubavi koju imate za to malo dijete u svom životu se ne može se uporediti sa ljubavlju koju imate prema bilo kome drugom, na žalost, ponekad, čak ni prema svojim roditeljima. Tužno je ali istinito- opet, mislim da će se većina roditelja složiti samnom. Ovo je vrsta ljubavi, ali u većoj mjeri, koju naši roditelji imaju prema nama. Ova vrsta ljubavi je držala naše roditelje da probdiju veliki broj noći kada smo imali laganu temperaturu.
Ovo je vrsta ljubavi koja je učinila da nas roditelji njeguju smo tek izašli iz pelena, da budu strpljivi u predpubertetu, zabrinuti kada su došle tinejdžerske godine i tolerantni kada smo došli kući sa fakulteta objašnjavajući po hiljaditi put da mi ne pripadamo tamo. Ovo je vrsta ljubavi koja je učinila da naši roditelji budu tako velikodušni i da nam opraštaju uprkos činjenici da od nas zauzvrat nisu dobili puno. Ovakva vrsta ljubavi je razlog zbog čega samo roditelji mogu šutjeti ili reći ‘volim te’ kada ih njihovo dijete, bez obzira na to koliko ima godina, pogleda u oči i kaže ‘mrzim te’.
Postoji milion stvari koje su naši roditelji za nas učinili i koje još uvijek rade za nas a da mi to jedva primijetimo. Ukoliko bi postojala oznaka za ovakve vrste radnji, mislim da bi se mogla nazvati ‘Tihe sitnice za koje zapravo niko ne zna”.
Iskreno, biti roditelj znači da imete srce i izdržljivost koja ide iznad i izvan obaveze.Ali, kao djeca, mi također imamo obavezu poštovati naše roditelje, voljeti ih zauzvrat, voditi brigu o njima, razgovarati sa njima na lijep način, i uraditi puno više tihih sitnica koje niko drugi ne može vidjeti.
(izvor:islambosna)
Objavi komentar