Almira i Ramiz Hodžić iz Ljeskovika jedini su učenici područnog odjeljenja “Prve osnovne škole” Srebrenica. Ramiz je učenik petog razreda i od iduće školske godine nastaviće školovanje u Srebrenici, a Almira će biti jedini učenik u ovom područnom odjeljenju. Sa dva učenika trenutno rade tri učitelja – nastavnik engleskog jezika, te učitelji razredne nastave i vjeronauke.
U školi, urađenoj prije 12 godina ima nekoliko opremljenih učionica, ali je samo jedna u funkciji. Od desetak klupa, samo su dvije zauzete. Almira i Ramiz čine cijelu školu u Ljeskoviku, selu udaljenom 25 kilometara od Srebrenice.
„Ja znam da je u drugim školama puno učenika. Mi smo ovdje sada jedini u školi. Snalazimo se, učimo, svaki dan nešto saznamo novo i ne pada nam teško što smo ovako usamljeni. Učiti se mora, pa ma gdje bili. Mi radimo kao u pravoj školi. Jedan dan sam ja dežurni, malo pospremim učionicu, obrišem tablu i kad učitelj dođe, onda učimo“, kazuje Ramiz, učenik petog razreda.
U ovoj školi nekad je bilo tridesetak učenika. Stariji učenici su školovanje nastavili u Srebrenici, a Almira će iduće godine biti sama u ovoj učionici.
„Ja sam učenica četvrtog razreda. Volim školu, nisu sve petice, ali trudim se. Volim bosanski jezik i iz njega imam peticu. Biću odlikaš. Ramiz će iduće školske godine nastaviti školovanje u Srebrenici, a ja ću ostati sama. Tek tamo one godine biće jedno dijete u prvom razredu“, govori Almira.
Kad se Almira ili Ramiz razbole i ne dođu na nastavu, pola je škole „odsutno“. Ipak, učitelj i tada radi samo sa jednim učenikom i nastava se ne prekida. Kad je bolest u pitanju, to su opravdani izostanci, ali, neopravdanih izostanaka ovdje nema.
„Ja sam čuo da u drugim školama djeca, kad ne nauče lekciju iz nekog predmeta, bježe sa časova. Mi učimo i ne razmišljamo da bježimo. Nemamo gdje ni pobjeći, selo je malo i odmah bi nas pronašli. A, i kad bih pobjegao, otac bi me istukao. Zato smo redovni na svakom času“. kaže Ramiz.
Učitelj je iz obližnjeg sela. Nije učio za ovakav vid rada, ali, snalazi se.
„Na fakultetu smo učili i spremali se za rad sa učenicima u „punim“ odjeljenjima. Ovo je nešto što se ne nalazi ni u jednoj knjizi. Rad u kombinovanom odjeljenju je zahtjevniji. Ipak, snašao sam se. Po dolasku prvo sam bio na pripremama u školi u Potočarima i kolege koje su se susretale sa ovakvim načinom rada su me posavjetovale i uputile u sistem rada u kombinovanim odjeljenjima. Sada posao učitelja odrađujem sa zadovoljstvom“, govori Sejdalija Suljić.
Prije rata u Ljeskoviku je bilo mnogo djece. Školu su pohađali u susjednim selima. Ovdje sada ima moderna škola, ali nema učenika.
„Ja sam bio učenik prve generacije u našoj novoj školi. Bilo nas je tada tridesetak, ali smo se razišli i nastavili školovanje u Srebrenici i Federaciji BiH. Ja sam sada student u Tuzli. Žao mi je što ovdje nema više djece u školi, ali, biće“, napominje Muhamed Hodžić.
Sa dva učenika u Ljeskoviku radi učitelj, dolazi nastavnik engleskog jezika, te učitelj vjeronauke. Hoće li se škola ugasiti iduće školske godine, kada Almira ostane sama, još se ne zna…
(esrebrenica)
(esrebrenica)