Putnici u autobusu su sa simpatijama gledali dok je mlada žena sa bijelim štapom pažljivo ulazila u autobus. Platila je vozaču i hodala je koristeći ruke kako bi pronašla sjedište za koje su joj rekli da je prazno. Onda je sjela, stavila aktovku na krilo i štap pored nogu. Prošla je godina dana od kako je Safija, tridesetčetvorogodišnjakinja, postala slijepa. Zbog pogrešne ljekarske dijagnoze izgubila je vid i iznenada je bačena u svijet tame, ljutnje, frustracije i samosažaljenja.
Nekad potpuno nezavisna žena, Safija se sada osjećala prokletom zbog ove užasne igre sudbine da postane nemoćni, bespomoćni teret svima oko sebe. „Kako mi se ovo moglo dogoditi?“, pitala se dok joj se srce ispunjavalo ljutnjom. Bez obzira koliko da je plakala ili bjesnila znala je bolnu istinu da joj se vid nikada neće vratiti. Ali oblak depresije je lebdio iznad nekadašnjeg Safijinog optimističkog duha. Svaki dan koji je prolazio bio je vježba frustracija i iscrpljenosti. A ono za šta se pridržavala bio je njen suprug Meradž.
Meradž je bio oficir zračnih snaga i on je volio Safiju svim svojim srcem. Kada je izgubila vid on je gledao kako tone u očaj i odlučio je da pomogne svojoj supruzi da stekne snagu i samopouzdanje koje joj je potrebno kako bi opet postala samostalna. Meradžov profesionalni vojni angažman dobro ga je obučio da se nosi sa osjetljivim situacijama, a ipak je znao da je ovo najteža bitka sa kojom se ikada suočio. Konačno, Safija se osjećala spremnom da se vrati na posao, ali kako će doći do radnog mjesta? Ona je ranije putovala autobusom, ali sada je i previše uplašena da se sama vozi po gradu. Meradž je dobrovoljno vozio do posla svakog dana, čak iako su radili na suprotnim krajevima grada.
Isprva, ovo je utješilo Safiju i ispunilo Meradžovu potrebu da pruži zaštitu svojoj slijepoj supruzi koja je bila nesigurna da obavi i najmanji zadatak. Uskoro je shvatio da ovaj način nije djelotvoran- bilo je prenaporno i preskupo. Safija će opet morati putovati autobusom, priznao je to sebi. Ali zazirao je da joj ovu pomisao i spomene. Bila je još uvijek tako krhka, i tako ljuta. Kako će ona reagovati? Baš kao što je Meradž i predvidio, Safija se užasavala ideje da se opet vozi autobusom. „Ja sam slijepa“, odgovorila je ona ogorčeno. „Kako da znam gdje idem? Osjećam kao da me ostavljaš“. Meradžu su ove riječi slamale srce, ali je znao šta treba uraditi. Meradž je obećao Safiji da će se svakog jutra i večeri voziti sa njom u autobusu, sve dokle bude potrebno, dok se ona ne navikne. I to je upravo ono što se dogodilo.
Dvije pune sedmice, Meradž u vojnoj uniformi je svakodnevno pratio Safiju do i od posla. Meradž je naučio Safiju kako da se oslanja na svoja druga čula, posebno njen sluh, kako bi prepoznala gdje se nalazi i kako bi se prilagodila novoj sredini. Meradž joj je pomogao da se sprijatelji sa vozačom autobusa koji je mogao paziti na nju i sačuvati joj sjedište. Meradž je nasmijavao Safiju, čak i u one ne tako dobre dane kada bi se spotakla na izlasku iz autobusa ili bi ispustila aktovku. Svako jutro su zajedno putovali i Meradž bi se taksijem vraćao u svoj ured.
Iako je ovakvo putovanje bilo još skuplje i iscrpljujuće od prethodnog, Meradž je znao da je samo pitanje vremena kada će se Safija moći voziti sama autobusom. Meradž je vjerovao u nju, u Safiju koju je poznavao prije nego što je izgubila vid, Safiju koja se nije plašila bilo kakvog izazova i koja nikada nije odustajala. Konačno, Safija je odlučila da je spremna da pokuša sama putovati.
Stigao je ponedjeljak ujutro, i prije nego što je krenula, obavila je svoje ruke oko Meradža, svog privremenog pratioca u vožnji autobusom, svog supruga i svoga najboljeg prijatelja. Oči su joj bile pune zahvalnosti zbog njegove odanosti, strpljenja i ljubavi. Safija se poselamila s njim i po prvi put su otišli svako svojim putem. Ponedjeljak, utorak, srijeda, četvrtak. Svaki dan je prošao savršeno i Safiji nikada nije bilo bolje. Safija je to radila sama! Išla je na posao posve sama!
U petak ujutro, Safija je kao i obično išla autobusom na posao. I dok je čekala svoj red da izađe iz autobusa, vozač joj je rekao : „Sestro, zavidim vam!“ Safija nije bila sigurna da li je to vozač govorio njoj ili nije. Uostalom, zar bi neko na Zemlji mogao zavidjeti slijepoj ženi koja se patila da smogne snage da preživi posljednju godinu dana? Znatiželjna, upitala je vozača: „Zašto ste rekli da mi zavidite?“ Vozač joj odgovori: „Mora da se prelijepo osjećate kada se o vama tako brinu i kad vas tako štite“. Safija nije imala pojma o čemu je vozač govorio i upitala je ponovo: „Kako to mislite?“. Vozač joj odgovori: „Znate, svakog jutra u proteklih sedam dana, jedan lijepi gospodin u vojnoj uniformi je stajao na uglu posmatrajući vas kako izlazite iz autobusa. Gledao je da li ste sigurno prešli ulici i posmatrao bi vas sve dok ne biste ušli u zgradu gdje radite. Onda bi vam poslao poljubac, mahnuo i otišao. Vi ste jedna jako sretna žena“.
Suze su se slivale niz Safijino lice. Jer, i pored toga što nije mogla da ga fizički vidi, ona je uvijek osjećala Meradžovo prisustvo. Safija je bila tako sretna jer joj je On dao dar veći od vida, dar ljubavi koji može uvesti svijetlo tamo gdje je bila tama.
A vjernici i vjernice su prijatelji jedni drugima: traže da se čine dobra djela, a od nevaljalih odvraćaju, i molitvu obavljaju i zekat daju, i Allahu i Poslaniku Njegovu se pokoravaju. To su oni kojima će se Allah, sigurno, smilovati. – Allah je doista silan i mudar. (Et-Tevba,71.)
(Novihorizonti)