Kada neko stupi u namaz u blizini mrtvih, oni ga posmatraju, znaju za njegov namaz i zavide mu na tome. Jezid ibn Harun kaže: “Pričao nam je Sulejman el-Tejmi, prenoseći od Ebu Osmana el-Nehdija, da je Ibn Sas jedanput izišao da isprati neku dženazu, a na sebi je imao lahku odjeću, te se tako zaustavio kod nekog kabura. ‘Tu sam’, kaže on, `klanjao dva rekata namaza, a onda se naslonio na mezar. Srce mi je, Allaha mi, bilo budno kad sam iz kabura čuo glas: `Bježi od mene i ne uznemiravaj me!
Iz knjige: “Knjiga o dusi” – Ibn Kajjim El-Džewzi
Prenosi se da je Božiji Poslanik, s.a.w.s., rekao: ‘Nijedan čovjek ne posjeti mezar svojega brata i ne posjedi kod njega, a da mu se ovaj ne obraduje i ne uzvrati mu (selam, govor), sve dok ne ustane!“
Od Ebu Hurejre, r.a., se prenosi da je rekao: “Kada čovjek prođe pored kabura svog brata kojeg je poznavao i nazove mu selam, ovaj mu selam uzvrati i prepozna ga. Ako pak prođe pored kabura nekog koga nije poznavao i selam mu nazove, ovaj mu uzvrati na selam!”
Pričao mi je Muhammed ibn el-Husejn, pozivajući se na Jahju ibn ebu Bekira, kome je El-Fadl ibn Muweffeq ibn Hal Sufjan ibn ‘Ujejne ispričao sljedeće: “Kad mi je umro otac, puno sam tugovao za njim. Svakoga dana sam išao na njegov mezar, a onda sam neko vrijeme prestao. Kad sam mu potom ponovo otišao, dok sam sjedio pored njegova kabura savladao me je san i ja sam zaspao. Usnio sam kao da se mezar mojega oca otvorio a on kao da sjedi dole u njemu, umotan u ćefine, mrtvačkog izgleda.
Vidjevši ga takvog, počeo sam plakati. ‘Sine’, rekao mi je, šta te to spriječilo da mi te tako dugo nema?’ `Zar ti znaš za moj dolazak?!’, upitao sam. ‘Znao sam za svaki tvoj dolazak’, rekao mi je. ‘Kad god si mi došao, uvijek sam ti se obradovao i s tobom bio u društvu. Tvojoj dovi su se radovali i ovi oko mene!’
Nakon toga sam vrlo često odlazio kod njega“.Ibn ebi el-Dunja kaže: “Pričao mi je El-Husejn ibn `All el-`Adželi, pozivajući se na Muhammeda ibn el-Salta, a ovaj na Isma’ila ibn `Ajjaša, koji je kazivao ono što je čuo od Sabita ibn Selima, koji je rekao: ‘Ebu Qilabe nam je pričao: - Išao sam od Šama prema Basri, pa sam se tako putujući zaustavio na jednom mjestu, tu abdestio i klanjao dva rekata noćnog namaza, a potom spustio glavu na jedan mezar, i zaspao. Zatim sam se probudio, kad mi se onaj iz kabura stade žaliti: Još od sinoć me bihuzuriš!
– Zatim dodade: Vi radite, all nemate dovoljno znanja, no mi znamo, ali ne možemo ništa uraditi…! Ona dva rekata koja si klanjao bolja su od cijelog dunjaluka, sa svim što je na njemu… Neka Allah stanovnike dunjaluka nagradi dobrim: nama od njihovih dova ulazi svjetlost, poput planina golema! Prenesi im selame od nas!”
Pričao mi je Muhammed, kojem je pričao Jahja ibn Bistam, a njemu Osman ibn Sewda el-Tawafi; kaže: “Njegova majka je bila izrazito pobožna žena, do te mjere da su je zvali kaluđericom. Kad je bila na samrti, podigla je glavu prema nebu i rekla: ‘O djela moja pohranjena – uzdanice moja u životu i nakon smrti moje – nemojte me izdati u času smrti i nemojte me ostaviti samu u kaburu!’ Potom je umrla, a ja sam svakog petka odlazio kod nje, upućivao za nju dovu, molio joj za oprost, njoj i ostalima u mezarluku, a onda mi je jednom izišla na san.
‘Kako si, majko?’, upitao sam je. ‘Sine’, kazala je, ‘smrt sa sobom donosi teškoću golemu, no ja se, Bogu hvala, nalazim u lijepom boravištu: miomirisom se prekrivamo i na brokat i kadifu se naslanjamo – tako sve do Dana u kojem ćemo proživljeni biti!’ ‘Treba li ti nešto?’, upitao sam je. ‘Treba’, rekla je. `Nemoj nas prestati posjećivati i za nas dove upućivat, jer se ja, doista, svakoga petka obradujem tvome dolasku, kad god se pojaviš otud od svojih. Meni tad reknu: Kaluđerice, eto ti opet ide tvoj sin!, i ja se obveselim, a obraduju se i svi ovi umrli oko mene!“
Pričao nam je Muhammed ibn el-Husejn, pozivajući se na Jahju ibn Bistama el-Asgara, a ovaj na Musme’a, kojem je čovjek iz porodice `Asima el-Džahderija ispričao sljedeće: “Usnio sam `Asima el-Džahderija dvije godine nakon njegove smrti. `Zar ti nisi umro?!’, upitao sam ga. ‘Jesam, naravno!’, odgovorio je. `Pa gdje se sada nalaziš?’, pitao sam. `Bogami, u jednom od džennetskih perivoja’, kazao je. ‘Moji prijatelji i ja se, svakog četvrtka navečer, i petkom ujutro, sastajemo kod Bekra ibn `Abdullaha el-Mezenija i tu primamo vijesti o vama!’ ‘Vaša tijela ili vaše duše?’, upitao sam.
‘Da si ti živ i zdrav’, kazao je on, `tijela naša je još davno pojela truhlež, sastaju se naše duše!’ `A znate li za naše posjete vama?’, priupitao sam. ‘Da, znamo’, odgovorio je. `Saznajemo za njih petkom navečer i subotom do izlaska Sunca!’ `Zašto samo tada, a ne i ostalim danima?’, pitao sam. ‘Zbog odabranosti petka i njegova značaja’, rekao je.”
Poslanik, s.a.w.s., podučio je svoj ummet da, kada posjete kabure, reknu: “Selamun `alejkum ehled-dijar mine-l-mu’minine we-l-muslimine we inna in ša’allah bikum lahiqunn. Jerhamullahu-l-mustaqdimine minna we minkum we-l-muste’hirine. Nes’elullahe lena we lekumu-l-`afijeh!” (Mir neka je na vas, o stanovnici ovih kabura! I mi ćemo se, ako Bog da, vama priključiti. Neka se Allah smiluje i našim i vašim precima, kao i potomcima! Molimo Ga za oprost, i nama i vama!)
Kada neko stupi u namaz u blizini mrtvih, oni ga posmatraju, znaju za njegov namaz i zavide mu na tome. Jezid ibn Harun kaže: “Pričao nam je Sulejman el-Tejmi, prenoseći od Ebu Osmana el-Nehdija, da je Ibn Sas jedanput izišao da isprati neku dženazu, a na sebi je imao lahku odjeću, te se tako zaustavio kod nekog kabura. ‘Tu sam’, kaže on, `klanjao dva rekata namaza, a onda se naslonio na mezar. Srce mi je, Allaha mi, bilo budno kad sam iz kabura čuo glas: `Bježi od mene i ne uznemiravaj me! Vi radite, ali nemate znanja, dok mi znamo, ali nismo u stanju raditi. Volio bih ta tvoja dva rekata namaza, nego imati to i to…!” Znao je, dakle, da se čovjek naslonio na mezar i da je tu obavio namaz!
Pričao mi je Ebu Bekr el-Tejmi, pozivajući se na `Abdullaha ibn Saliha, kojem je pričao El-Lejs ibn Sa’ad, a njemu Hamid el-Tawil, prenoseći od Mutrifa ibn `Abdullaha el-Haršija da je rekao: “Jedanput smo pošli do El-Rebi`a, dok je on još postojao, pa smo odlučili ući u njega u petak, budući da tada u njemu ima mnogo svijeta, a i stoga što nas je put vodio pored mezarluka. Tako smo ušli i ja sam, tamo u mezarlucima, opazio neku dženazu. ‘Da mi ih je sustići’, pomislio sam, ‘pa da joj i ja prisustvujem!’ Potom sam se izdvojio malo ustranu, u blizini jednog kabura, i tu klanjao dva kratka rekata, koja nisam upotpunio zikrom. Zatim sam malo dremnuo a na san mi je izišao onaj koji je ležao u tom kaburu.
`Klanjao si dva rekata’, rekao mi je, ‘a nisi ih htio upotpuniti! ?’ ‘Tako je!’, odgovorio sam. ‘Vi radite a nemate znanja’, rekao je, ‘dok mi nismo u stanju raditi. Da sam ja klanjao dva rekata, poput onih tvojih, bilo bi mi to draže od cijelog dunjaluka, sa svim njegovim sadržajima!’ ‘Ko se sve ovdje nalazi?’, upitao sam. ‘Svi su muslimani’, rekao je on, ‘i sve ih je sustiglo samo dobro’. `A ko je među vama najbolji?’, upitao sam, i on mi je pokazao na jedan kabur. Ja sam u sebi rekao: `Bože moj, Gospodaru naš, izvedi mi ga da mu se obratim!’ – istom iz tog kabura izađe jedan mladić! ‘Ti si najbolji među ovima ovdje!?’, upitao sam ga. ‘Tako kažu’, odgovorio je.
`Čime si to postigao?’, upitao sam, ‘Jer, ja ti to, bogami, sudeći po tvojim godinama, ne vidim?!’ “Postigao sam dugim hadžom i umrom, borbom na Božijem putu i djelima svojim… Stavljan sam na kušnju velikim teškoćama’, dodao je, ‘pa mi je podareno strpljenje u njima – eto, time sam ih nadmašio!” Sva ova snoviđenja – premda nisu, kao takva, dovoljna da posluže kao argument, da se sama po sebi uzmu kao neoboriv dokaz – imaju svoju težinu zbog same svoje brojnosti. Naime, sam Bog zna u kolikom se broju javljaju, noseći u sebi sličan i, nerijetko, identičan smisao.
Braco i sestre, zelimo vam usmjeriti paznju da se u ovim predajama govori o tome da zivi idu na kaburove i upucuju dove Uzvisenom Allahu da bude milostiv prema umrlim, koji leze u tim kaburovima. Velika je zabluda i opasnost kod onih ljudi koji posjecuju kaburove i mole umrle ljude, u tim kaburovima, da se oni, zauzimaju za zive. Ovo je veliki grijeh, jer umrli ne moze vise nista pomoci samom sebi, a kamoli da pomaze ili da se zauzima za nekog drugog.
U ISLAMU JE STROGO ZABRANJENO SMATRATI DA SU KABUROVI, U NARODU POZNATI “DOBRIH LJUDI”, POSEBNA I ODABRANA MJESTA GDJE SE DOVE BOLJE PRIMAJU – TO JE CISTA IZMISLJOTINA I VELIKI GRIJEH, KOJI MOZE COVJEKA ODVESTI U NAJVECI GRIJEH U ISLAMU – SIRKU, JER NA TAJ NACIN TRAZIMO POSREDNIKA IZMEDJU NAS I ALLAHA, SWT.
Nego kao sto smo rekli, odemo li na mezarje, poselamimo umrle (dovom koju njam je Poslanik, savs, preporucio) i uputimo dovu plemenitom Allahu za stanovnike tih kaburova.
(Putem-islama.com)