Kad bi roditelji – specijalno majka, bili svjesni da njihovo proklinjanje svojē vlastite djece može biti uslišano od Allaha, dž.š., sigurno to nikada više ne bi činili jer je beskorisno kajati se, kada se ostvari ono što čovjek ne želi.
Sve je više umnih glava koje akcentiraju potrebu vraćanja knjizi, druženju s knjigom i istraživanju i iskopavanju blaga koje, zahvaljujući našem nemaru i nezainteresiranosti, ostaje nepravedno zakopano u našim bibliotekama i čeka da ga se neki rijetki entuzijasti dokopaju i „okoriste“ se njime. Ako krenete tragom takvih preporuka, odnosno ako što dublje zavirite u stare ćitabe ili edicije, časopise, periodike, sve ćete se više iznenaditi i obradovati otkrivenim.
Također ćete doći do zaključka da saznanja do kojih na takav način dođete neće vam izgledati daleka, prevaziđena i neupotrebljiva nego će vas se, naprotiv, doimati bliskim, sadašnjim i aktuelnim. Jedna od vrsta tih saznanja su svakako ona koja se odnose na odgoj, na trajnu roditeljsku i odgajateljsku zaokupljenost ovim pitanjem, odnosno procesom koji on podrazumijeva.
Nanovo isticati sve probleme, teškoće i dileme kroz koje prolaze roditelji i odgajatelji u njihovom pedagoškom nastojanju i djelovanju ovaj put nam nije namjera. Pažnju želimo usmjeriti na jedno pitanje, na jedan poseban aspekt roditeljskog, odnosno majčinskog postupka a to je kletva u odgoju.
Pretpostavljam da ste nekad razmišljali o ovoj riječi i težini koju ona sadrži, ali isto tako mislim da ste, ukoliko ste ovu riječ smjestili u roditeljski kontekst, vjerovatno ostali zabrinuti ili prestrašeni njenom kompleksnošću i implikacijama na život djeteta. Promišljajući o ovom pitanju i istražujući šta su o kletvi u odgoju kazali naši pametni i mudri prethodnici do ruku mi je došao tekst hfz. Sinanudina Sokolovića Obaveze roditelja prema djeci, te mi se uz moje osobne opservacije čini vrijednim izdvojiti neke njegove primjedbe upućene majkama a koje se odnose na “praksu” proklinjanja vlastitog djeteta. Dakako, takva praksa neprimjerena je majki muslimanki.
Zaboravljeni savjeti hafiza Sokolovića
Činjenica je da je nemoguće, ma koliko htjeli i pokušavali, predočiti i opisati kroz kakve nepredviđene situacije, iskušenja i raspoloženja prolaze majke na dugom i zahtjevnom putu odgoja djeteta. U prilog toj činjenici u odjeljku teksta Roditelji ne smiju proklinjati svoju djecu hfz. Sokolović konstatira da čak i veliki broj očeva ne može ili neće da shvate “tegobu majke oko uzgajanja malodobne djece”. Očito je i svima nam je jasno da majke pri ophođenju sa svojom djecom ponekad moraju biti iznimno strpljive i staložene što ističe i hfz. Sokolović, jer “nije nikakva tajna da djeca i po nekoliko puta na dan najēdē i naljute svoje roditelje, specijalno majku, koja najviše vremena provede (provodi) s djecom.”
Nakon naglašavanja zahtjevnosti majčine uloge a u namjeri da ukaže na pogrešku pojedinih majki u njihovom postupku, odnosno ophođenju i komunikaciji s djetetom hfz. Sokolović kaže: “Moramo istaknuti da isto tako ima veliki broj matera koje su vrlo neoprezne, pa možda i nesvjesno čine ono što kao majke ne bi smjele činiti. Naime, mnoge majke čim se naljute, odmah počnu proklinjati svoju djecu govoreći: ‘da Bog da crk’o’, ‘ćorav mi hod’o’, ‘živ se kući ne vratio’, ‘mrtva te okrenula’, itd.” (S. Sokolović, Obaveze roditelja prema djeci, Glasnik VIS-a u SFRJ, Sarajevo, 1968, br.11-12., str. 485.) Autor potom izražava svoje razumijevanje za situacije kroz koje prolaze roditelji, odnosno majka sa svojom djecom pa navodi: “Tačno je da djeca često ljute svoje roditelje, a naročito majku”, a onda, kako bi roditelji promislili o njihovim ulogama, podsjeća ih i opminje:
“Nije uloga oca i majke da proklinju djecu, nego da ih lijepo odgajaju i da im dovu čine – da budu sretni i na pravom, Božijem putu.” Zato hfz. Sokolović poziva roditelje da i u najtežim i najdelikatnijim situacijama i momentima svoju srdžbu i ljutnju koju djeca svojim postupcima izazovu kod njih, pokušaju prevladati, stišati, potom primijeniti savjet Muhammeda, a.s.: “I onda, kada djeca najviše rasrde roditelje, oni bi morali umjesto bed-dove (proklinjanja) da im dovu čine za dobro, da im čine dovu da ih Allah, dž.š., uputi na pravi put.”
Dove koje se ne odbijaju
Sām svjestan značaja roditeljske dove, autor roditeljima, odnosno majkama, ukazuje na veličinu i težinu njihove dove kod Uzvišenog Gospodara i veli: “Kad bi roditelji – specijalno majka, bili svjesni da njihovo proklinjanje svojē vlastite djece može biti uslišano od Allaha, dž.š., sigurno to nikada više ne bi činili jer je beskorisno kajati se, kada se ostvari ono što čovjek ne želi. Muhammed, a.s., kaže: ‘Tri dove će, bez sumnje, kod Allaha biti uslišane:
dova roditelja, dova putnika i dova onoga kome je nasilje učinjeno.’”
Nakon rečenog, posebno nakon savjeta, temeljenih na hadisima Muhammeda, a.s., koje je hfz. Sokolović uputio roditeljima, posebno majkama potrebno je da svi mi, osim izražavanja nade da ovakvih ili sličnih kletvi nema u rječniku današnjih majki odgajateljica, poradimo, svako u okviru svojih mogućnosti i ingerencija, i da pokušamo, ukazujući na svu besmislenost i pogubnost kletve u odgoju najdražih nam bića, ovu praksu iskorijeniti. Namjesto kletve, nepromišljenih i neodmjerenih riječi alternativa nam je dova: dova da nam Allah, dž.š., podari sabur kako ne bi iznevjerili roditeljski emanet kojim nas je darovao i zadužio; dova za naše dijete da ga Najmilostiviji uputi na pravi put i podari mu svaki hajr; - dova kao najbolji štit i zaštita u situacijama kad bi nekom ishitrenom riječju ili pak postupkom mogli oskrnaviti našu, darovanu nam, urođenu roditeljsku, majčinsku dobronamjernost prema evladu.