Američki "Sports Illustrated" objavio je priču o nogometnoj reprezentaciji BiH koja se po prvi put plasirala na jedno veliko takmičenje.
Autor Jonathan Wilson opisao je put Zmajeva od trnja do zvijezda, a tekst prenosimo u cjelosti.
U sjeni pored aerodroma osam ljudi skupilo se iza hrpe snijega: vojnik i sedam nogometaša. Ili su barem jednom bili nogometaši. Bio je februar 1993. godine, a fudbal u Sarajevu se nije igrao više od godinu dana. Opsada Sarajeva, koja će trajati četiri godine, počela je u aprilu 1992, samo mjesec nakon što je Bosna i Hercegovina proglasila nezavisnost od Jugoslavije. Bitka za kontrolu nad glavnim gradom bila je središte rata koji je odnio više od 100.000 života.
Muškarci su izgledali fizički zdravo i sprint od nekoliko stotina metara ne bi im trebao predstavljati problem. Da bi pobjegli iz grada i došli na slobodni teritorij morali su preći aerodromsku pistu koju su sa snajperima držali pod kontrolom bosanski Srbi koji su željeli zasebnu državu. Trčanje preko piste je najvažnija utrka u životima igrača.
Organizator ovog putovanja bio je Fuad Muzurović, tadašnji trener FK Sarajevo, jednog od dva najveća kluba u državi. Muzurović je želio izvesti svoje igrače na svjetsku turneju, igrajući seriju prijateljskih utakmica koje bi obezbijedile novac za bosansku siročad i ratne veterane, te upoznali svijet sa smrtonosnim sukobom kako bi poduzeo neku akciju.
- Ovo će biti naš način borbe za BiH – kazao je tada Mirza Varešanović, Bošnjak koji je igrao za Sarajevo i koji je bio na prvim linijama odbrane više od godinu prije nego što je pozvan da se pridruži Muzurovićevoj turneji.
Ljudi su mislili da je bolje da se borimo, ali pošto smo bili poznati, predsjednik Alija Izetbegović je smatrao da je bilo korisnije da izađemo i igramo kao ekipa iz okupiranog grada. Tako smo postali neka vrsta bosanskih ambasadora – kazao je Varešanović.
Uprkos tome što se nije igrala liga, fudbaleri Sarajeva su trenirali.
- Trenirali smo u košarkaškoj dvorani. Svaki dan smo išli na trening, dok su nas gađali iz snajpera i bacali granate, ali naša ljubav prema klubu i fudbalu bila je veća od straha za živote. To je bila naša borba – istakao je Varešanović.
Da bi postali ambasadori, morali su prvo pobjeći iz Sarajeva. U područjima koje nisu blokirale srpske snage, nadzor su vršile mirovne trupe UN-a. Tim je bio podijeljen u grupe od po sedam ljudi, svaki pod vodstvom pripadnika bosanskih snaga. Pokušavali su pobjeći četiri uzastopne noći.
- Kleknuli smo ispred aerodroma, a onda je vojnik povikao “trčite kao u paklu”. Pobjegli smo s vrećama na leđima i nismo se zaustavljali narednih 200 metara – kazao je Muzurović i prisjetio kako su Srbi pucali na njih iz snajpera kad su se našli na pola piste, ali srećom, niko nije bio pogođen. Potom su naišle snage UN-a koje su sprečavala prelazak piste iz grada u Butmir i obratno, ali su se Muzurović i društvo snašli.
Kad smo vidjeli svjetlost na transporteru UN-a okrenuli smo se u drugom pravcu i ispalo je kao da smo željeli ući u grad. Oni su nas stavili u transporter i odveli gdje smo i željeli da budemo. To je igra koju smo morali igrati – rekao je Muzurović.
Kad su došli na slobodnu teritoriju, tim je morao usred noći proći Igman i Bjelašnicu koji su bili pod snijegom, uz to izbjegavajući srpske patrole. Na kraju su stigli u Zagreb gdje im je smještaj i opremu obezbijedio Miroslav Blažević.
U februaru 1993. godine Muzurović je sa Sarajevom igrao protiv Hajduka prvu utakmicu na turneji u kojoj su skupili 54 utakmice u 17 zemalja, od Austrije do Saudijske Arabije. Igrači su bili i kod pape Ivana Pavla II u Vatikanu, a nakon što su dobili iransku reprezentaciju u Teheranu sa 3:1 susreli su se i predsjednikom Ali Akbar Hashemi Rafsanjanijem.
Čestitam na pobjedi, to je vaš način borbe i na najbolji način ste predstavili svoju mladu državu – rekao im je iranski vođa.
Bijeg preko aerodromske piste i turneja FK Sarajeva obilježili su rođenje profesionalnog fudbala nezavisne BiH, koja se u oktobru 2013. prvi put kvalificirala na Svjetsko prvenstvo. Bosanci su prije igrali na velikim takmičenjima, kao pripadnici jugoslovenske reprezentacije. Ali za ovu zemlju, koja ima samo 3,9 miliona stanovnika i još uvijek se oporavlja od posljedica rata, plasman u Brazil predstavlja ogroman uspjeh.
Kada danas hodate Sarajevom, 19 godina nakon što je završen krvavi sukob zahvaljujući mirvnom sporazumu u Daytonu, nemoguće je izbjeći podsjetnike na tešku prošlost. Na ulicama su takozvane Sarajevske ruže, mali krateri od granata koji su ispunjeni crvenom bojom. Na zapadnom rubu stare gradske jezgre, beskućnici se griju uz Vječnu vatru, u kojoj stalno gori plamen u pomen na poginule u Drugom svjetskom ratu.
U djelu “Na Drini ćuprija”, pisac Nobelovac Ivo Andrić napomenuo je da će se nekoliko generacija tri etničke grupe (Bošnjaci, Srbi i Hrvati) dobro slagati. Ali čim dođe do momenta krize, svako će se ogrnuti svojom etničkom zastavom.
Međutim, to nije bio slučaj u oktobru prošle godine, kada su deseci hiljada navijača svih nacionalnosti ogrnuti zastavama izašli na ulice Sarajeva kako bi proslavili odlazak na Svjetsko prvenstvo u Brazil. Opće oduševljenje koje je izazvala reprezentacija sugerisalo je da se dešava nešto neočekivano i lijepo i ukazivalo je na neko buduće jedinstvo. To je bila pobjeda za Bosance svih nacionalnosti, za one koji su se rodili i odrasli u BiH, kao i za dijasporu.
Naime, bosanska reprezentacija sastavljana je većinom od igrača iz dijaspore. Miralem Pjanić je odrastao u Luksemburgu, Zvjezdan Misimović u Njemačkoj. Napadač Vedad Ibišević je igrao nogomet u Saint Louisu u SAD-u, dok je porodica Asmira Begovića pobjegla 1992. u Njemačku a potom u Kanadu. Haris Medunjanin je s majkom otišao iz Sarajeva u Holandiju kada je imao sedam godina, dok je njegov otac ubijen u ratu. Srce ekipe Edin Džeko je sarajevski sin, koji je bio u gradu tokom opsade.
Džeko je najuspješniji od svih igrača u timu. Pomogao je Wolfsburgu da osvoji titulu prvaka Njemačke 2009. prije prelaska u Manchester City, gdje je, također, osvojio titulu 2012. Imao je šest godina kad je počeo rat. Njegova kuća u Sarajevu je bila uništena pa je otišao živjeti sa dedom i nanom. Cijela porodica, desetak ljudi, a ponekad i više, dijelili su mali prostor.
Tokom opsade Sarajeva, Džeko je bio među grupom igrača koji su igrali turnire u školskim dvoranama pod nadzorom trenera Hajre Bojadžića.
- Hodali smo i po nekoliko kilometara i nastojali izbjeći snajperiste. Bilo je to vrlo opasno vrijeme. Iako su dječaci bili gladni, igrali su s velikim osmijesima na licima, kazao je Bojadžić prije svoje smrti 2012. godine.
Džekina majka Belma mrzila je ispuštati svog sina iz vida, a sjetila se kako je jednom prilikom bio jako blizu smrti.
Bojala sam se svaki put kad bi Edin izlazio. Ali nisam mu mogla zabraniti da se igra, bio je dijete. Jednom me molio da izađe napolje, ali ja mu nisam dozvolila. Nekoliko minuta kasnije granata je pogodila igralište i puno djece je poginulo tog dana – kazala je Belma Džeko.
Bh. novinar Nedim Hasić se sjeća da je čak i gledanje utakmica na TV-u u vrijeme opsade bila utjeha.
- Možda sedam dana prije Svjetskog prvenstva 1994. godine, dok sam hodao gradom vidio sam napušteni kamion. Bio je smrskan i nije se mogao voziti, ali akumulator je još uvijek bio tu. Uzeo sam ga i vratio se u svoj stan, a onda je dajdža spojio žice sa TV-om, tako da smo mogli gledati utakmice iz SAD-a s velikim brojem komšija koji su dolazili svaki dan – ispričao je Hasić.
U septembru 2009, 14 godina nakon završetka rata, bh. reprezentativci su izašli iz svlačionice u Zenici kako bi igrali protiv Turske u kvalifikacijama za SP. Samo minut poslije toga nastao je žamor na tribinama, a samo se čulo: Ćiro, gdje je Ćiro?
Miroslav Blažević, čuveni Ćiro, zastao je na trenutak kod tunela kako bi bio siguran da je viđen. Obzirom na njegov bijeli šal preko crne košulje teško će biti neprimjećen. To je bio klasični Ćiro. Atmosfera je uzavrlea kada je ovaj 74-godišnjak ušao na teren, mašući navijačima koji su uzvikivali “Ćiro, Ćiro”, a negdje blizu centra Zenice se vidio i vatromet.
Bosanski Hrvat, koji je trenirao 22 kluba i pet reprezentacija, je veliki demagog, zabavljač i mađioničar koji stvara neobične iluzije i čini da i drugi vjeruju u njih.
Uvjeravao je svoje igrače da je najbolji vođa na svijetu, a da je svaki protivnik opasniji od moćnog Brazila.
Kada je Ćiro preuzeo Bosnu, godinu prije utakmice s Turskom, ekipa je bila u užasnom stanju. Njegov prethodnik Meho Kodro je smijenjen jer je odbio igrati utakmicu sa Iranom. Tada je 19 igrača stupilo u štrajk kao podrška Kodri, a privremeni selektor bio je Denijal Pirić. On je za utakmicu sa Azerbejdžanom vozio oko Sarajeva tražeći igrače.
Kao što je slučaj u svim bosanskim institucijama, i Fudbalski savez BiH bio je rastrzan između tri nacionlne skupine.
- Kad je Kodro smijenjen mislio sam da će sve otići nizbrdo – kazao je Džeko.
Međutim, bio je to početak jednog zapanjujućeg uspona u kojem je Džeko igrao glavnu ulogu. Blažević je uvjerio sve igrače da mogu igrati s najboljima na svijetu i stvorio jedinstvo na tribinama.
a sam u misiji da donosim mir među ljude, govorio je Blažević novinarima prije utakmice s Turskom.
- Mi smo premala zemlja da bi bili podijeljeni. U mom timu se svi vole i ja sam njihov tata. Ponosan sam što mogu uraditi ono što političari na mogu. Ali moja misija ovisi o rezultatima. Svaka pobjeda je korak naprijed ka ujedinjenu zemlju.
Zapravo, nigdje drugo ne dolaze Bosanci iz svih sredina kao na Bilino polje u Zenici. Zenica je pretežno muslimansko područje, ali kad je golman Nemanja Supić napravio nekoliko odličnih odbrana, svi su skandirali njegovo ime.
- Kad su skandirali “Nemanja”, to je bila moja najveća pobjeda, rekao je Blažević.
Tu noć su igrali neriješeno s Turskom (1:1), a u baražu su imali nesreću da igraju s Portugalom i u obje utakmice su izgubili sa 1:9. Blažević je smijenjen.
Ono što karizmatičnom i energičnom Ćiri nije uspjelo, pošlo je za rukom Safetu Sušiću koji je vodio Bosnu kroz kvalifikacije za SP sa omjerom osam pobjeda, porazom i remijem, i sa 24 postignuta gola. Kao igrač Sušić je bio miran i elegantan veznjak jugoslovenske reprezentacije koja je igrala u Italiji 1990. Bilo je to njihovo posljednje SP pred raspad Jugoslavije.
Trener Jugoslavije tada je bio Ivica Osim. Sada ima 72 godine, pretrpio je moždani udar 2007. dok je gledao utakmicu, a njegova supruga kaže da je prva stvar koju je pitao kad je došao sebi bilo koji je rezultat. Kada je FIFA zaprijetila da će 2011. suspendovati BiH iz takmičenja zbog komplicirane strukture Nogometnog saveza, Osim je postao predsjednik Komiteta za normalizaciju koji je uspio ostvariti zahtjeve FIFA-e za jednog predsjednika NSBiH.
Na SP-u 1990. Jugoslavija je pod vodstvom Osima izgubila u četvrtfinalu od Argentine, a on se još uvijek pita šta bi se desilo da su se plasirali u finale.
Možda sam optimista, ali još uvijek mislim da ne bi bilo rata da smo osvojili Svjetsko prvenstvo – kazao je Osim.
To je bio posljednji put da su Bosanci igrali na Svjetskom prvenstvu.
Fuad Muzurović sada ima 68 godina, lice mu je izborano i kosa bijela, samo su crne ostale guste obrve. On je svakim dijelom sebe nogometni čovjek koji ne može ni o čemu pričati da ne poveže s tom igrom. Sreli smo se u grilu pored stadiona Koševo u Sarajevu, koji je bio domaćin svečanosti otvaranja Zimskih olimpijskih igara 1984.
- Svaki dan vidite po 500 djece kako se igraju u prašini, bez vode, bez ičega. Mlade ekipe Sarajeva su najbolje u BiH. Možete li zamisliti kako bi bilo da imamo dobar teren i toplu vodu? Niko ne može fino udariti loptu glavom od prašine – rekao je Muzurović.
Rat je još uvijek u pozadini bilo koje priče o Bosni.
- Četiri godine sam živio u strahu za moj život, ali i život mojih roditelja i prijatelja. Ali moramo gledati u budućnost i pokušavam ne razmišljati o ratu – kazao je Džeko.
Međutim rat i nogomet su dvije stvari po kojem je Bosna prepoznatljiva u svijetu.
- Pokušavamo da pokažemo koliko je BiH dobra zemlja i što veći uspjeh napravimo, tako više otvaramo ljudima oči. Želimo pružiti radost bosanskom narodu kako bi promijenili način razmišljanja o nekim stvarima. Dajemo im nešto na šta će biti ponosni, što nisu imali dugo vremena – rekao je Asmir Begović.
Međutim, važnost nogometa u zemlji je donio svoje probleme jer je postojao pritisak da se reprezentacija konačno plasira na SP.
Nakon što su pretprjeli poraz od Slovačke u Zenici, morali su pobijediti u Litvaniji kako bi izbjegli nesretne dodatne kvalifikacije i plasirali se direktno u Brazil.
- Ako se ne uspiju kvalificirati ljudi će postati toliko očajni da će odustati od Bosne. Ako izgube biće to dokaz više o urođenoj bosanskoj inferiornosti, baš kao što su trenutno pružali nadu u bolju budućnost, napisao je bh. pisac Aleksandar Hemon o značaju utakmica bh. tima za Bosance.
Radost bh. navijačima donio je Vedad Ibišević svojim golom protiv Litvanaca. Bilo je to ispunjenje sna, vrhunac teškog puta koji je trasirao Fuad Muzurović prije dvije decenije.
Prvu utakmicu bh. reprezentativci igrat će 15. juna u Rio de Janeiru na Maracani protiv Argentine, ekipe koja je izbacila Jugoslaviju kad su Bosanci posljednji put igrali na SP. Prošlost je jednostavno neizbježna.
(Fokus)
Objavi komentar