"Moj zanat" naziv je dugometražnog dokumentarnog filma posvećenog velikanu umjetničke regionalne scene Arsenu Dediću (76). Snimio ga je beogradski reditelj Mladen Matičević i nedavno je premijerno prikazan u Zagrebu.
Prva filmska posveta legendarnom Arsenu dovoljan je povod za intervju, no kada je u pitanju takva veličina, povod za razgovor skoro da nije ni potreban.
Mada se neke kolege žale kako im Dedić ne želi dati intervju, mi takvih problema nikada nismo imali. Kada smo ga pozvali u njegov zagrebački dom, odmah je pristao na intervju, uz samo jedan uvjet - da ga pozovemo nakon što prođu vijesti.
Intimna ispovijest
- Do sada nisam vidio lošu procjenu filma. Ja se nikada nisam gurao ni nudio nikome. Nisam se nudio ni za taj film, nego je beogradski režiser Matičević upoznao direktoricu Hrvatskog filmskog saveza na jednom festivalu dokumentarnog filma i rekao joj da želi na taj način raditi film o meni.
To nije nikakav filmski esej. To je intimna ispovijest, ja bih rekao TV žurnal, kao što su nekad bile filmske novosti. I rekao sam: "Dobro, napravite" - kazao nam je Dedić o ostvarenju "Moj zanat".
Koliko dugo ste radili na tom projektu?
- To je dugo trajalo. S raznim prekidima snimalo se skoro tri godine.
Dugo.
- Moja zarada od toga... O tome neću ni govoriti, nisam iz tih razloga ni radio. Sad se, vidim, film prikazuje u Splitu u kinu "Karaman", u Zagrebu 24 dana ide u kinu "Europa", bit će 8. maja u Beogradu u okviru jednog festivala... Producent me o tome minimalno izvješćuje. A ja se, osim toga, nikada previše administrativno o svome radu ne brinem. Moje je da radim, a ne da se brinem o okolišu svog rada. Što, opet, nije dobro, što mi moja djeca zamjeraju. Jedanput je tajnik jednog našeg udruženja rekao da sam najokradeniji naš kompozitor.
Porazan podatak.
- Sad imam nevjestu, koja je kao pravnica izgubila posao, pa se ona počela brinuti o mojim stvarima. U jednoj maloj porodici su tri karijere. To su Gabi, naš sin Matija i ja. To nije lako pratiti ni podmirivati.
Tri velike karijere.
- Zovu me svi... Ali, ja to više teško izdržavam. Imam stanovite godine i stanovito zdravlje. Ja sam u 76. godini, a Gabi u 78. Da li mi je do čega stalo, osim porodice? Teško. Problema nemam kreativnih, mogu napraviti što god hoćeš, ali mi se ne da uglavnom. Radije bih bio s djecom.
Što se filma tiče, obuhvata li on Vaš cijeli život - od djetinjstva u Šibeniku do danas?
- Čujte, ma ne može se to napraviti... Sad mi svi govore pravi ono, pravi ovo... Onda bi to trebala biti serija. Ali, to što je napravljeno, to mogu potpisati. A sad da ja vama opisujem film, bolje je da ga vi pogledate pa da dođete do svog mišljenja. Pa, naravno, uzeti su elementi pomalo iz Šibenika do današnjih dana, ali to ne mogu elaborirati. Pogledajte.
Sredite probleme
Nadamo se da će nakon Hrvatske i Srbije film biti prikazan i u Bosni i Hercegovini.
- Znate da ja volim biti u Bosni. I uopće u to ne sumnjam, mogu nazvati producenticu. Ona, sigurno, vodi brigu o tome, dosta je pedantna. I garantiram da će to biti! Ako to ne planiraju, ja ću insistirati.
Hvala Vam u ime Vaše brojne publike u BiH što na taj način doživljavate našu zemlju.
- Pozdravite mi Sarajevo i sredite Vaše probleme tamo, koji i mene muče, mogu vam reći. Ne gledam rado na televiziji kako se vi patite. Pratim sve vezano za vas u nadi da ćete sve to srediti, dužni ste živjeti u ljubavi i miru, jer ste takva zemlja.
Previše sam radio za jedan život
Vaše djelo "Zabranjena knjiga" nedavno je doživjelo svoje prošireno izdanje.
- Poslije toga mi je izašla još jedna knjiga "Zidne novine". Nagrađena je priznanjem "Kiklop" u Puli, a ove godine mi je izašla i knjiga "Kapi za oči", također nagrađena "Kiklopom".
Objavio sam do sada blizu 30 knjiga, više od 40 CD-ova, a gdje je moj rad za pozorište - 150 predstava, koliko sam napravio filmova - od "Glembajevih" preko Bulajića, dokumentarnih filmova... Možda je za jedan život i malo "too much", malo previše.